Noam ChomskySlavni američki lingvist i profesor na MIT-u Noam Chomsky u radijskom intervjuu s urednikom AlterNeta Joshuom Hollandom govori o recentnim svjetskim fenomenima poput 'propasti američkog carstva', Arapskog proljeća i pokreta Occupy o kojem govori i njegova istoimena najnovija knjiga.

Osvrćući se na svoju analizu medija iz utjecajne knjige „Proizvodnja pristanka" (1988.) koju je napisao u suradnji s Edwardom S. Hermanom, Chomsky je ustvrdio da se medijski diskurs nakon 1960-ih godina počeo mijenjati zahvaljujući građanskom aktivizmu te se o brojnim dotad zabranjenim temama počelo otvoreno govoriti. Pojavili su se i alternativni mediji koji su otvorili nove vidike, kao i mogućnost pristupa stranim medijima. S druge strane, Chomsky je kritičan prema internetu koji uspoređuje s ulaskom u Kongresnu knjižnicu: „Sve je tamo, ali morate znati što tražite. Ako ne znate što tražite, kao da i nemate knjižnicu." Za pravilno služenje internetom potrebno je imati određen misaoni okvir i znati razlikovati bitno od nebitnoga, što je rijetkost. Taj okvir stvara se interakcijom i razmjenom ideja kakvu omogućuju aktivistički pokreti poput Occupy. „Organizirani aktivizam" ključan je za izoštravanje percepcije i odvajanje žita od kukolja kojim mreža obiluje;Chomsky procjenjuje da je velik dio internetske komunikacije isključivo površne prirode.

Klasni rat

Govoreći o uzrocima i povodima pokreta Occupy, Chomsky priznaje da je možda neobično što je klasni rat započeo upravo u Americi koja je „najbogatija i najmoćnija zemlja u svjetskoj povijesti", ali podsjeća da se ljudi općenito ne uspoređuju sa siromašnijima od sebe, već s onime „što bi trebalo biti dostupno za pristojan život u društvu u kakvom žive". U SAD-u tako ne postoji adekvatna zdravstvena skrb kakvu imaju druga razvijena društva. Većinu stanovništva zahvatila je i ekonomska stagnacija objašnjena u studiji Instituta za ekonomsku politiku „Namjerni neuspjeh", na koju se Chomsky rado referira. Ekonomska proizvodnja stvara bogatstvo koje se gomila u gornjih 0.1% populacije, dok golema većina stanovništva od njega ne dobiva gotovo ništa. Taj klasni raskorak stvara val frustracije i bijesa u javnosti koji se odražava u sve većem nepovjerenju u institucije. Pokret Occupy, smatra Chomsky, uspio je „uhvatiti i kristalizirati" to raspoloženje.

Kao i prijašnji aktivistički pokreti koji su dugo vremena tiho rasli dok ih ne bi pokrenuo neki naoko beznačajan događaj, i Occupy se rasplamsao kada je za to „sazrelo vrijeme". Chomsky prepoznaje dva glavna pomaka do kojih je došlo zahvaljujući pokretu. Prvi je „promjena diskursa", početak jasnog govora o temama poput nejednakosti, iskvarenosti financijskog sektora, krize demokracije i ekonomskog kolapsa. Drugi značajan pomak je spontano „stvaranje zajednica" s ciljem „suradnje, solidarnosti, uzajamne potpore, javne rasprave, demokratskog sudjelovanja". To je nesvakidašnja pojava u današnjem „atomiziranom" društvu, u kojem je idealni oblik zajednice par koji se sastoji od „vas i vašeg televizora ili vas i vašeg računalnog zaslona". Uspiju li se ta dva procesa održati na dulji rok, to bi moglo dovesti do velikih i trajnih promjena u društvu.

Gušenje demokracije

Govoreći o američkoj politici prema zemljama zahvaćenima pokretom Arapsko proljeće, Chomsky ističe da je ona samo prividno nedosljedna. Kao i europske „tradicionalne imperijalne sile" Velika Britanija i Francuska, i SAD ustrajno teži ugušiti demokratske težnje u tom području. Njihova podrška prevratu u Egiptu samo je slijedila poznatu rutinu: podupirati diktatora dok god je moguće, zatim pomoći u njegovu uklanjanju pod geslom „ljubavi prema demokraciji" i konačno u najvećoj mogućoj mjeri zadržati ili obnoviti stari režim. Islamisti SAD-u nisu problem „dok god prihvaćaju temeljnu strukturu američke globalne moći". Muslimanska braća koja danas vladaju Egiptom po volji su Americi zbog svog neoliberalističkog vodstva koje se slaže s njezinom globalnom politikom.

Razlog američkog straha od napretka regije ka demokraciji Chomsky vidi u činjenici da arapski svijet vidi SAD i Izrael kao glavne prijetnje svjetskom miru. Tamošnje ankete pokazuju da tek 5% ispitanika smatra Iran istinskom prijetnjom, a većina misli da bi cijela regija bila sigurnija kada bi Iran imao nuklearno oružje jer bi se time stvorila bolja ravnoteža moći u odnosu na SAD i Izrael. Ignorirajući takvo mišljenje javnosti, Amerika dokazuje da je protivnik demokracije. Srednjostrujaški mediji o tome ne govore, ali u stručnim krugovima prisutno je shvaćanje da SAD podržava demokraciju „ukoli koto odgovara njezinim strateškim i ekonomskim ciljevima".

Nestanak funkcionalne demokracije

U SAD-u postoji golem raskorak između službene politike i javnog mnijenja, što Chomsky prepoznaje kao „znak nedostatnog funkcioniranja demokracije". Tek 11% javnosti izrazilo je povjerenje u američki Kongres, a isto vrijedi za većinu drugih institucija. Jedina kojoj Amerikanci još vjeruju je vojska, što je prema Chomskom opasna pojava i odraz „nestanka funkcionalne demokracije". Korumpiranost tekuće predizborne kampanje još je jedan pokazatelj toga.

Chomsky objašnjava da je američki imperij na zalasku od 1945. godine, kada je doživio svoj vrhunac. „Posjedovao je polovicu svjetskog bogatstva", nadzirao zapadnu hemisferu i oba najveća oceana, a ambicije su mu bile još i veće. 1949. godine došlo je do osamostaljenja Kine, a zatim i ostatka jugoistočne Azije. Chomsky nalazi intrigantnim što se o tim događajima obično govori kao o „gubitku", čime se prešutno podrazumijeva da je Amerika bila vlasnik tog dijela svijeta. Do 1970. godine ravnoteža svjetske moći se već počela raspršivati, a posjedi SAD-a spali su na „samo" 25% svjetskog bogatstva. U novije vrijeme Južna Amerika postaje sve neovisnija, a sada i Bliski istok, dok Amerika nastavlja gubiti moć i utjecaj. Jedino njezina vojna moć nije oslabjela, već je u odnosu na ostatak svijeta možda i ojačala. SAD na vojsku troši gotovo pola ukupnog svjetskog iznosa, ima stotine vojnih baza po cijelom svijetu i najnapredniju „tehnologiju za uništavanje i ubijanje" poput bespilotnih letjelica.

Nastavak slabljenja SAD-a

Za svoj je pad, kaže Chomsky, Amerika dijelom sama kriva. Rašireno je mišljenje da joj Kina preuzima vodeće mjesto u svijetu, ali Chomsky naglašava da je Kina vrlo siromašna zemlja, mnogo siromašnija od SAD-a, s velikim ekološkim i demografskim problemima, koja uglavnom služi kao montažni pogon za proizvode visokorazvijenih susjednih zemalja i zapadnih multinacionalnih korporacija. SAD je ponajviše oslabljen spomenutim „namjernim neuspjehom" koji je doveo do nevjerojatnog uspona financijskog sektora dok je preostalih 99.9% ljudi ostavljeno na cjedilu. To će se slabljenje i nastaviti dok ne dođe do ozbiljnih promjena koje će koristiti kako stanovništvu SAD-a, tako i ostatku svijeta.