ArhivaKakve li sudbine! Pogledajte ovog mladića koji je primljen u moj ured u listopadu 1980. sa svojom partnericom Ségolène Royal kako bi mi ponudio svoje usluge u kampanji Françoisa Mitterranda i pomogao mu, u bilo kojoj funkciji, da postane predsjednik Francuske.
Njegov dolazak u to vrijeme i u tadašnjim okolnostima otkrivao je mnogo toga o njegovoj današnjoj naravi.

Željan da bude od koristi, ni ponizan ni distanciran, nimalo oportunist: nijedan drugi odlikaš s Visoke škole za javnu upravu nije se tada došao pridružiti prorijeđenim redovima pristaša glavnog tajnika Socijalističke stranke; svoje usluge uistinu je ponudio neizglednom kandidatu koji je već dvaput poražen na predsjedničkim izborima, koji je bio ministar 35 godina ranije, u doba kada su sve ankete predsjednika na odlasku proglašavale pobjednikom i kada su svi analitičari uzeli kao gotovu činjenicu da će mu izazivač biti socijalist Michel Rocard, miljenik medija i tehnokrata (neobična paralela s današnjom situacijom).

Izrugivanje na vlastiti račun

Reći da sam, uključivši ga u taj pothvat, mogao predvidjeti njegovu današnju pobjedu ne bi bilo istinito. Pogotovo jer se doimao odveć sklonim samopodcjenjivanju da bi posvetio život tom dugotrajnom pothvatu. Ipak, smjesta sam uočio njegovu inteligenciju, njegovu sposobnost, njegovu ljubaznost, njegov humor, njegov odmak od samoga sebe. Naši razgovori otpočetka su bili natjecanje u izrugivanju na vlastiti račun koje nije prevarilo ni njega ni mene.

Bio je izvrstan suradnik kandidata, a zatim, nakon njegova izbora, jedan od najboljih suradnika predsjednika kada je prihvatio moj prijedlog i slijedio me u Elizejsku palaču. Čudesan mladi čovjek čija su sposobnost, mirnoća, odbijanje da sudjeluje u intrigama, transparentnost već tada bili u opreci sa spletkama savjetnika i ministara. A ono što me možda najviše zaintrigiralo i dirnulo bila je njegova velika znatiželja, beskonačna želja za učenjem, radosno i vedro oduševljenje onime što bi nam život mogao donijeti kada bismo se samo potrudili to potražiti, zanimanje za ljude toliko snažno da je moglo u svako doba zamijeniti čak i zanimanje za putovanja: za njega je ulazak u unutarnji svijet drugih bio vrijedan svih turističkih ekspedicija.

Samopodcjenjivanje

Od svibnja 1981. bio je uključen u pripremu nacionalizacija, fiskalnih reformi, nadgledanja ekonomskih uvjeta, sindikalnih pregovora. Bio je povezan s pripremama najvećih međunarodnih ekonomskih summita, strastveno prateći život departmana Corrèze čiju je atmosferu prenio u naše urede u ponedjeljak ujutro.

To je zbunilo tadašnjeg predsjednika republike. François Mitterrand, kojem sam prenio bilješke Françoisa Hollandea, brzo ih je primijetio; toliko su ga se dojmile da ga je - velika čast od predsjednika koji nikada nije primio nijednog suradnika - pozvao u svoj ured na neformalni razgovor. Tamo je ponovo otkrio svoju sklonost ka lokalnim korijenima i služenju zahtjevima demokracije: provođenju svake subote i nedjelje izvan kuće, nastojanjima da bude uvjerljiv i izbornim utrkama.

Postupno sam otkrio da ta ljubaznost nije i naivnost: taj je mladić bio vrlo čvrst, vrlo dosljedan u stavovima, vrlo jasan mislilac. Zapanjujuća i smirena upornost. Spokoj koji uspokojava. Također sam otkrio da njegovo samopodcjenjivanje nije sramežljivost, već istinska želja da se zaštiti od pretjerane taštine koja je sastavni dio javnog djelovanja.
Bilo je zadovoljstvo raditi s njime. Bili smo ozbiljni u svom poslu, pritom ne shvaćajući sami sebe previše ozbiljno. Postupno sam svjedočio rastu ozbiljne političke misli u njemu: ideje o socijalnoj pravdi i europskoj integraciji nikada ga nisu napustile. A danas su važnije nego ikada.

Socijalna pravda i Europa

1. Socijalna pravda, stvarnost koju je nemoguće kvantificirati, rezultat opažanja, sada je na svojoj najnižoj razini. Ona je trideset godina opravdano bila njegova glavna ambicija. On još mora naučiti cijeniti istinsku vrijednost poduzetnika i zahtjeve konkurentnosti: izgradnja poduzeća, obrana njegove konkurentnosti, zaslužuje ohrabrenje čak i ako omogućava bogaćenje. Mora se reći da, suprotno njegovim današnjim tvrdnjama, stvoreno bogatstvo treba biti oporezovano manje od naslijeđenog bogatstva, poduzetnici manje od privatnih prihoda. Jasno je da je pravednije oporezovati nasljedstvo, preneseno bogatstvo, nego prihode.

2. Što se tiče Europe, ona je sada također postala glavno pitanje francuskog javnog života. Ovi izbori prije svega potvrđuju sljedeći teorem: nitko neće biti izabran za predsjednika republike ako nije uvjereni pro-europejac. Nicolas Sarkozy izabran je 2007. jer je bio smatran pro-europejcem; poražen je jer se distancirao od europskog projekta. A glavni izazov ovog mandata bit će upravo preživljavanje Europske unije: ona više nego ikada prijeti raspadom jer euro ne može izdržati bez oslanjanja na proračunska ulaganja EU. Unija će, i samo ona, otvoriti prostor za financijske manevre s euroobveznicama za financiranje rasta i stoga zaposlenja, socijalnih transfera i javnih ulaganja. Rješenje svih drugih izazova ovisi o tome: imigracija se može najbolje nadzirati samo zajedničkim djelovanjem, jačanjem europske agencije čije ime čak nije ni spomenuto u kampanji - Frontex. Vanjska politika bit će mnogo jača ako je koordinirana. Obrana će biti jača ako je europska. Sama socijalna pravda bit će uistinu moguća samo u europskom kontekstu.

U slučaju neuspjeha...

François Hollande na idealnom je položaju za uspjeh na tom polju. U školi Françoisa Mitterranda naučio je da ništa nije važnije od socijalne pravde i Europe. Ali ako mora birati između tih dvaju ciljeva, trebao bi se usredotočiti na Europu kako bi se ona opskrbila sredstvima za postizanje socijalne pravde. Također je naučio da, ako se najteže reforme ne pokrenu odmah, ne pokrenu se nikad. I da, želi li biti ponovo izabran na kraju prvog mandata, mora hitno donijeti najnepopularnije odluke.

Još uvijek mora naučiti voditi sam: cijeli njegov politički život navodio ga je da traži kompromise sa svojim prijateljima, saveznicima, da ishodi najbolje konsenzuse. Sam je tek otkako je postao kandidat na predizborima. A predsjednik republike posve je sam. I mora odlučiti ne tražeći nužno kompromise: ništa nije opasnije za zemlju od predsjednika koji odugovlači. Ništa ne bi bilo opasnije za Francusku od predsjednika koji nema hrabrosti srezati javnu potrošnju, naveliko, na štetu ne samo vrlo bogatih već i, jer će to biti neizbježno, srednje klase.

Potvrda njegova mandata naći će se u usklađenosti između zahtjeva za smanjenjem javnog duga, socijalne pravde i Europe. Ne uspije li, 2017. godine euro više neće postojati, a naš životni standard past će za trećinu. Uspije li (a mislim da može), Francuska će za pet godina biti na čelu stvaranja federalne Europe, o kojoj se ipak nitko nije usudio govoriti tijekom ove kampanje. To ne bi bio prvi put da nas François Hollande iznenadi.

Preneseno s bloga Jacquesa Attalia

Prevela Diana Robaš