IlustracijaLingvist, filozof, aktivist i profesor na MIT-u Noam Chomsky donosi u tekstu za TomDispatch povijesni pregled propasti američke ekonomije. Tekst je adaptirani ulomak govora koji je Chomsky prošlog listopada održao prosvjednicima u Bostonu, a koji je nedavno objavljen u njegovoj knjizi "Occupy". Pojavu tog pokreta on smatra jedinstvenom u američkoj povijesti, što je i logično jer američko društvo od 1970-ih godina živi u jedinstvenoj eri. Chomsky se sjeća razdoblja Velike depresije koje uspoređuje s današnjom recesijom; iako je situacija 1930-ih godina "objektivno bila mnogo teža nego danas", atmosfera je bila znatno drugačija. Postojao je osjećaj optimizma, vjera u skoro poboljšanje, čak i među ljudima koji su se našli u najtežim situacijama. Radnički sindikati krenuli su u zajedničku borbu kroz udruženja poput Kongresa industrijskih organizacija (CIO), a poslovni svijet najviše su potresli organiziranjem tzv. sjedećih štrajkova, "što je samo korak udaljeno od preuzimanja tvornice i samoupravljanja". Pritisak javnosti doveo je i do stvaranja New Deala, što je bio još jedan razlog za optimizam u tim teškim vremenima.

Beznađe, očaj

Danas je ozračje u SAD-u posve drugačije. Većinom građana ovladao je "prožimajući osjećaj beznađa, ponekad i očaja", koji nikada prije nije bio u tolikoj mjeri prisutan. U nastavku teksta Chomsky analizira "objektivne temelje" tog beznađa i uspoređuje ih s nekadašnjim stanjem. U doba Velike depresije radnici su imali razloga očekivati da će se nakon svršetka krize moći ponovo zaposliti. Danas, kada je stopa nezaposlenosti otprilike ista, mnogo je veća vjerojatnost da svoje poslove neće dobiti natrag. 1970-ih godina uslijed pada dobiti od proizvodnje i niza drugih čimbenika došlo je do procesa deindustrijalizacije i preokretanja višestoljetnog razvojnog tijeka. Proizvodnja je premještena na prekomorske lokacije, što je donijelo veći profit, ali je nepovratno naštetilo radnoj snazi u zemlji. S time je došao i "značajan pomak ekonomije od produktivnog poduzetništva – proizvodnje stvari koje ljudima trebaju ili se mogu upotrijebiti – ka financijskoj manipulaciji".

1950-e i 1960-e bile su razdoblje najvećeg ekonomskog rasta u američkoj povijesti, a možda i šire. Bogatstvo je bilo ravnomjerno raspoređeno, "srednja klasa" ili "radnička klasa" bila je sve brojnija, a u sklopu državnog sektora došlo je do začetaka visokotehnološkog razvitka koji će kasnije postati poznat kao informatička revolucija. Banke su obavljale ulogu koju im je namijenila "državna kapitalistička ekonomija": neiskorištena sredstva s računa štediša preusmjeravana su u korisne svrhe poput kupnje domova za siromašne obitelji ili plaćanja studentskih školarina. Građanski aktivizam 1960-ih godina doveo je do važnih i trajnih civilizacijskih pomaka u zemlji.

U džepovima korporativnog sektora

1970-ih godina, međutim, sve se to promijenilo. Sa spomenutim procesima deindustrijalizacije, selidbe proizvodnje i financijalizacije ekonomije pokrenut je "začarani krug": došlo je do sve veće koncentracije bogatstva u financijskom sektoru, što je dovelo do koncentracije političke moći, što je dovelo do donošenja zakona koji omogućavaju dodatnu koncentraciju bogatstva u financijskom sektoru i tako se krug nastavlja. Zajedno s izmjenama poreznih zakona i fiskalnih politika, došlo je i do naglog rasta troškova izbora, što je političke stranke svih predznaka "gurnulo još dublje u džepove korporativnog sektora". Umjesto postupnog uspona u političkoj hijerarhiji zasnovanog na zaslugama, uobičajeno je postalo napredovanje uz pomoć izdašnih donacija strankama, što je ubrzalo proces njihove ovisnosti o korporacijama.
Sve je to urodilo koncentracijom bogatstva u gornjih 0.1% stanovništva, dok je ostatak doživio stagnaciju ili pad standarda. To su pokušali ispraviti većim brojem radnih sati, dodatnim zaduživanjem po sve višim kamatama ili oslanjanjem na vrijednost nekretnina. Ali razdoblje stagnacije i pada za 99.9% nastavilo se i cijeli "politički sustav počeo se raslojavati". Jaz između službene politike i javnog mnijenja "astronomski je porastao". Primjer za to je i današnja politika Washingtona usmjerena ka smanjenju deficita. Javnost, međutim, zna da je pravi problem nezaposlenost, za čije rješavanje zasad ne postoje nikakvi ozbiljni planovi. Ankete pokazuju da većina ispitanika vidi rješenje problema deficita u uvođenju viših poreza na najbogatije, čiji su se porezi 'protivno zdravom razumu smanjili', i u očuvanju socijalnih povlastica. No, vlada će po svoj prilici donijeti suprotnu odluku i tako dodatno ugroziti dobrobit velike većine svojih građana, što pokret Occupy nastoji spriječiti.

Plutonomija & prekarijat

Za 99% građana iz simboličke predodžbe pokreta Occupy "ovo bi moglo biti razdoblje nepovratnog pada". Za preostalih 1% – ili, kako Chomsky tvrdi, 0.1% – situacija je vrlo povoljna jer su danas bogatiji i moćniji nego ikada. Citigroup, 'jedna od najpokvarenijih bankarskih korporacija koja se još od doba Ronalda Reagana opetovano otkupljuje novcem poreznih obveznika', 2005. godine objavila je brošuru namijenjenu ulagačima pod naslovom "Plutonomija: kupovanje luksuza, objašnjenje globalne neravnoteže". Brošura je preporučivala ulaganje novca u "plutonomski indeks" i predviđala podjelu svijeta na dva bloka: "plutonomiju i ostale". Pojam plutonomije odnosio se na najbogatije, one koji si mogu priuštiti kupnju luksuznih dobara. Ostatak društva ima jednu jedinu funkciju: plaćati za otkup banaka kada im poslovanje krene po zlu. Taj preostali sloj ono je što se danas naziva "prekarijatom" – "ljudi koji žive neizvjesnom egzistencijom na periferiji društva". Osim što danas više nije riječ o periferiji već o ogromnom postotku društva, kako u SAD-u tako i drugdje.

Parazitiranje na nesigurnosti radnika

Chomsky navodi primjer nekadašnjeg predsjednika Federalnih rezervi Alana Greenspana, jednog od krivaca za ekonomski slom nekoć smatranog jednim od najboljih ekonomista svih vremena. Svjedočeći pred Kongresom u doba Billa Clintona, izjavio je da američko gospodarsko čudo na čijem je čelu bio dobrim dijelom ima zahvaliti "rastućoj nesigurnosti radnika". Neizvjesna egzistencija prekarijata osigurava njihovu pasivnost – neće se boriti za svoja prava, neće zahtijevati povišicu ni tražiti povlastice, šutjet će u vječnom strahu za svoja radna mjesta. U Greenspanovo doba to je smatrano "'zdravom' ekonomijom". Danas, kada se svijet uistinu raspolutio na 1% plutonomije i 99% prekarijata, Occupy je jedina stvar koja bi mogla spriječiti da "povijesni preokret koji je započeo 1970-ih" postane trajno stanje. No, bitka će biti duga i teška i trebat će poduzeti mnogo toga kako bi se stvorile održive strukture sposobne izdržati najteže pritiske.

Industriju radnicima

1977. godine, kada je stagnacija već uzela maha, proizvođač čelika U.S. Steel odlučio je zatvoriti tvornicu u Youngstownu u Ohiju. Radnici su ponudili da će kupiti tvornicu i sami njome upravljati, ali im to nije uspjelo zbog nedostatne javne potpore. Njihov je pokušaj ipak nešto pokrenuo. Danas u Ohiju niču stotine proizvodnih pogona u vlasništvu radnika i zajednica, što za Chomskog predstavlja "osnovu prave revolucije". Slična se stvar dogodila u Bostonu, gdje je multinacionalna korporacija zatvorila pogon za proizvodnju visoke tehnologije, odbivši ponudu radnika i sindikata da sami otkupe tvornicu. Da je iza radnika stao neki snažan pokret poput Occupyja, možda bi im preuzimanje vlasništva uspjelo. Isto tako, predsjednik Obama preuzeo je automobilsku industriju koja je dotad bila u javnom vlasništvu. Umjesto toga, predlaže Chomsky, industrija se mogla predati u ruke radnicima koji bi njome i upravljali, stvarajući koristan sustav koji proizvodi robu visoke uporabne vrijednosti. Također, SAD ima iznimno spor sustav javnog prijevoza koji uvelike zaostaje za europskim, ali se unatoč proizvodnim kapacitetima i dostupnoj radnoj snazi ništa ne poduzima po tom pitanju. Razlozi za to nisu ekonomske, već klasne prirode i "odražavaju manjak javne političke mobilizacije".

Regres ka Srednjem vijeku

Chomsky se na kraju teksta osvrće na dva opasna procesa koji se odvijaju na međunarodnoj razini i predstavljaju ozbiljnu prijetnju opstanku cijelog čovječanstva. Prvi je prijetnja nuklearnog rata koja se navija nad svijetom još od 1945., a američka administracija i njezini saveznici danas je svojom politikom zaoštravaju. Drugi je proces ekološka katastrofa koju gotovo sve zemlje osim SAD-a nastoje zaustaviti. SAD je, naprotiv, jedina razvijena zemlja koja ne samo da se ne trudi umanjiti problem, već ga još i produbljuje, a korporativni svijet uvjerava javnost da je promjena klime liberalna izmišljotina. Najbogatija i najmoćnija zemlja na svijetu doživljava regresiju ka srednjem vijeku i hitno je potrebno nešto poduzeti u vezi s time. Ne nastavi li se pokret koji je prošle godine zahvatio svijet razvijati u moćnu društvenopolitičku silu, "izgledi za pristojnu budućnost nisu nam baš preveliki".