IlustracijaProfesor ekonomije Richard D. Wolff piše za Truthout o keynesijanizmu i ekonomskoj demokraciji kao mogućim alternativama za koje bi se mogli odlučiti sve brojniji protivnici štednje u Europi i sjevernoj Americi. Vlade većine zemalja na globalnu su kapitalističku krizu reagirale na isti način - otkupljujući financijske korporacije posuđenim novcem. Rezultat je bio još veći deficit i dug koji se zatim nastojao umanjiti "politikom štednje". Pogođeni prvo krizom, zatim nezasluženim otkupima, a sada i rezanjem plaća i socijalnih usluga, ljudi su se očekivano pobunili, što pokazuju i porazi vladajućih stranaka i političara na izborima u Nizozemskoj, Grčkoj i Francuskoj.

Plan A

Keynesijanizam "nikada nije bio omiljena politika kapitalista u periodičkim kapitalističkim recesijama i depresijama". Od svog "plana A" - otkupi, štednja, rezovi - odustaju tek kada im "odozdo zaprijete antikapitalistički pokreti" kao što se to desilo 1930-ih godina, kada je osmišljen "plan B" danas poznat kao keynesijanizam. Riječ je o programu opsežne državne intervencije u ekonomiju koji se oslanja na povećanu vladinu potrošnju u stvaranju novih radnih mjesta. "Keynesijanska ovisnost o radikalnom pritisku odozdo objašnjava njegovu snagu 1930-ih godina, za razliku od njegove slabosti danas."

Kapitalisti, naprotiv, preferiraju štednju i protive se intervencijama vlade tvrdeći da je kapitalizam sustav koji se sam obnavlja. Njihova je osnovna briga univerzalno pravo glasa koje većini daje moć odlučivanja o ukidanju negativnih posljedica kapitalizma - neravnomjerne raspodjele bogatstva, prihoda i moći. Pobunjena većina mogla bi zahtijevati preraspodjelu bogatstva, a možda i potpunu demokratizaciju ekonomije kroz "kolektivizaciju sredstava proizvodnje, plansku ekonomiju i pretvaranja poduzeća u samoupravne radničke kolektive". Keynesijanizam je i način na koji se potlačeni radnici mogu oduprijeti iskorištavanju kapitalista koji im smanjuju plaće i prava radi postizanja što većeg profita koji zatim planiraju iskoristiti za dodatna ulaganja i "obnovu rasta i napretka".

New Deal

U sklopu keynesijanizma vlada smanjuje nezaposlenost i sprečava pad plaća, ali je radi toga prisiljena više posuđivati, trošiti zalihe državnog novca i oporezivati bogate, što kod njih izaziva otpor i nameće pitanje inflatornih rizika. Politika štednje dopušta dodjelu državne "milostinje" najteže pogođenim žrtvama krize, no i u SAD-u i u Europi traju rasprave oko količine pomoći koju bi trebalo odobriti. Kapitalisti pribjegavaju planu B tek kada radikalni elementi zaprijete samom sustavu koji ovi zastupaju. Primjerice, 1930-ih godina radnički Kongres industrijskih organizacija zajedno s radikaliziranim lijevim strankama stao je na čelo masovnog i snažnog antikapitalističkog pokreta.

Predsjednik Franklin Delano Roosevelt reagirao je na to New Dealom: "umjesto štednje, ponudit će ljudima vladine usluge bez presedana", uspostaviti sustav naknada za nezaposlene i socijalno ugrožene i stvoriti preko 12 milijuna radnih mjesta. Plan je unaprijedio javni sektor unatoč trostruko višoj stopi nezaposlenosti i goroj proračunskoj krizi od današnje. Obama danas, naprotiv, "planira reducirati socijalno osiguranje i uopće ne spominje program federalnog zapošljavanja". A za razliku od Velike depresije, danas nema ni pritiska odozdo koji bi ga na to natjerao.

Nova dogma

Korporacije i bogataši koje je Roosevelt oporezovao i od njih pozajmio novac da bi proveo svoj program nisu se tome protivile jer su se bojale antikapitalističkih pokreta. S druge strane, antikapitalisti su pristali stišati se u zamjenu za bolje javne usluge i nova radna mjesta. Rooseveltov program "izgradio je savez koji mu je donio četiri uzastopne pobjede na predsjedničkim izborima". Keynesijanizam je uslijedio tek nakon Roosevelta i ponudio novo objašnjenje Velike depresije, stavljajući naglasak na sposobne ekonomiste i političare koji su uspješnim upravljanjem prebrodili krizu umjesto na pritisak radikala.

Nakon Drugog svjetskog sata kapitalisti su uspjeli neke mjere keynesijanske politike okrenuti u svoju korist iako su i dalje podržavali vladinu potrošnju u strahu od povratka depresije. Keynesijanci su pak zaključili da imaju potpunu kontrolu nad krizom kapitalizma i zajedno s neoklasičnim ekonomistima odbacili "marksističku antikapitalističku ekonomiju". S dolaskom Hladnog rata ona je postala u potpunosti zastarjela i nepoželjna. Keynesijanizam je između 1930-ih i 1970-ih godina postao nova dogma, a zatim je "kapitalistički boom vratio dominaciju neoklasične ekonomije", sada preimenovane u "neoliberalizam". Suvremeni keynesijanci poput Paula Krugmana još uvijek se, unatoč novoj ekonomskoj krizi, bore da bi njihove ideje postale prihvaćene kao politički relevantne.

Lažna borba između štednje i rasta

Wolff tvrdi da se između keynesijanske i neoklasične škole vodi lažna debata jer obje podržavaju kapitalizam, kolebajući se između plana A i plana B bez uzimanja u obzir "kritičkih ekonomskih teorija, antikapitalističkih društvenih pokreta i njihovih zahtjeva za ekonomskom demokracijom". Lažna dvojba između štednje i rasta služi tek prikrivanju kapitalističkog poraza u borbi s vlastitim proturječjima i sve glasnijih zahtjeva za prijelaz iz kapitalizma u "ekonomsku demokraciju".