Nakon rastave od prve žene, top modela Cindy Crawford, ponovno se oženio, glumicom Carey Lowell, s kojom ima sina Homera.Nakon fenomenalnog uspjeha s filmom “Chicago” Richard Gere se još jednom odlučio na ulogu plesača i to u filmu “Shall We Dance” koji je premijerno prikazan prošlog tjedna u New Yorku. Radi se o remakeu velikog istoimenog japanskog hita iz 1996. godine, a u američkoj verziji pored Gerea se, u ulozi učiteljice plesa, pojavljuje Jennifer Lopez, a njegovu suprugu glumi Susan Sarandon.. Time se potvrdilo da je Gere i sa 55 godina jedan od najtraženijih, ali i najisplativijih holywoodskih glumaca.

UTJECAJ BUDIZMA NA GEREA 'Kraj moga života, tjelesne manifestacije onoga što jesam bit će prije moje 100. godine, no tada će početi nešto drugo' GLUMA I PRIVATNE FONDACIJE 'Uz glumu, jako mi je bitna aktivnost u mojim fondacijama, ali njihov rad omogućuje mi gluma i zarada od filmova'Gere je rođen u Philadelphiji; u srednjoj školi je bio glazbenik i svirao je nekoliko instrumenata. Dvije je godine studirao filozofiju, a zatim je napušta da bi se posvetio glumi. Nakon kazališnih uspjeha u Londonu i New Yorku, paralelno počinje glumiti i na filmu gdje prvi uspjeh postiže 1977. filmom “Tražeći gospodina Goodbara” da bi se proslavio filmom “Američki žigolo” iz 1982. Zvijezdom definitivno postaje 1982. ulogom u filmu “Oficir i gentleman”. Do kraja osamdesetih glumi u visokobudžetnim filmovima, ali su se samo rijetki, poput “Cotton Cluba” Francisa Forda Coppole, dopali i kritici. No, 1990. s Juliom Roberts glumi u još jednom ogromnom hitu, “Zgodna žena”, čime se vraća u glumačku elitu. Opet niže uloge u visokobudžetnim filmovima kao što su “Sommersby” s Jodie Foster, “Raskrižje” sa Sharon Stone, “Prvi vitez” sa Seanom Conneryjem i “Primarni strah” s Ed Nortonom da bi “Odbjegla nevjesta”, neka vrsta nastavka “Zgodne žene” iz 1999, opet podsjetila na njegov zvjezdani status. Odličan je i u filmu “Nevjerna”, a ulogom u filmu “Chicago” prije dvije godine prvi put je osvojio Zlatni globus.
Osim glumom, Gere se bavi i humanitarnim radom. Prije 25 godina prvi je put posjetio Nepal, upoznao se s Tibetancima, sprijateljio s Dalaj Lamom i otada promiče njegove ideje. Nakon rastave od prve žene, top modela Cindy Crawford, ponovno se oženio, glumicom Carey Lowell, s kojom ima sina Homera.

Za Nacional je Richard Gere dao ekskluzivni intervju u hotelu “Essex House” u New Yorku. Iako je na glasu kao pomalo dosadan sugovornik, ovaj je put bio iznimno raspoložen, iako je prije dva tjedna pao s konja i ozlijedio ruku. Na intervju je došao s gipsom na lijevoj ruci što ga uopće nije ometalo u razgovoru.

NACIONAL: Kad ste posljednji put izišli sa suprugom i plesali s njom? – Želite iskren odgovor? Bilo je to prije gotovo godinu dana kad smo bili na vjenčanju. Upravo sam bio završio snimanje filma “Shall We Dance”, a moja je supruga odlučila uzeti satove plesa kod jednog od mojih učitelja koji su bili angažirani za potrebe filma. Na vjenčanju smo se svi okupili, a ona me je zgrabila za ruku i rekla: “Zaplešimo!” Bili smo u središtu pažnje i sve je izgledalo vrlo romantično. Vidjelo se da je naučila dobro plesati i slijediti moje korake, a ja sam otplesao koreografiju iz filma, uz mnogo improvizacije. Bilo je doista predivno i zaista bih preporučio bračnim parovima da uzmu satove plesa. Tko zna, možda uskoro otvorim vlastitu školu plesa, uz reklamu ”Škola Richarda Gerea, uskoro u vašem susjedstvu”.

NACIONAL: Neobično je što ste prije filma “Chicago” tvrdili da ne želite učiti plesati, a zatim ste snimili dva filma zaredom u kojima plešete. – Znam, i meni je to neobično. I ne samo to, u oba filma glumim odvjetnika koji počinje plesati. Zapravo, nisam na to obraćao pažnju, ali, kad je već počelo snimanje filma “Shall We Dance”, netko mi je rekao: “Ne samo da ponovno plešeš, ponovno glumiš odvjetnika.”

NACIONAL: Nekada davno, na početku karijere, učili ste ples i nastupali u mjuziklu “Briljantin” na Broadwayu pa vam to ipak nije tako strano. – Kad sam došao u New York, nastupao sam u mnogim mjuziklima, bio sam dobar pjevač i svirao nekoliko instrumenata. Plesao sam, ali to tada nismo zvali plesom, već kretanjem. U to su se vrijeme tražili glumci i glumice koji su bili sportski tipovi, kakav sam bio i ja. Učili su nas koreografiji po kojoj smo se mogli kretati na sceni. To nije bio čisti ples, ali u to smo kretanje unosili energiju i zabavu. To ne bih mogao nazvati plesom. U filmu “Shall We Dance” doista plešem. Radi se o dvoranskom plesu koji je nevjerojatno težak. Film smo snimali u Winnipegu gdje se nalazi jedan od najbolji baletnih studija na svijetu. Na snimanje filma došli su sjajni baletni plesači koji su mislili da bez problema mogu plesati dvoranske plesove, ali su brzo ustanovili koliko je to teško. Čak je i Jennifer Lopez, koja je sjajna plesačica, morala naporno učiti dvoranski ples.

NACIONAL: Kako ste se osjećali učeći dvoranski ples s Jennifer Lopez? – Želite me pitati jesam li bio nervozan u tim trenucima? Jesam, bio sam jako nervozan. Ona sjajno pleše, a ja slabo. No, u pripremama za ovaj film, naučio sam plesati toliko da to može izgledati dobro. No, ne mogu se smatrati plesačem.

NACIONAL: Možete li, nakon plesnih uloga u filmovima “Chicago” i “Shall We Dance”, reći da možete kontrolirati svoje tijelo? – Postoje razlike između plesa u filmu “Chicago” i u “Shall We Dance”. U “Chicagu” plešem step i u tim trenucima kreiram ritmove u sebi, stvaram jazz tijelo. U filmu “Shall WeDance” plešem na ponosan i neobičan način – glavu, ruke i ostatak tijela držim u gotovo neprirodnom položaju. Ironično, ali step je mnogo prirodniji, nešto poput hodanja. I zato je jednostavniji.

NACIONAL: Kod dvoranskog plesa vaše se tijelo dodiruje s partneričinim. Je li teško tako plesati s nekim u koga niste zaljubljeni? – Čak i kad niste zaljubljeni, morate vjerovati partneru. To je najbitnije u plesu i zato je ples metafora za muško-ženske odnose. U plesu morate vjerovati jedan drugome, jedna osoba mora voditi a druga je mora slijediti. To nije iskazivanje snage, već se radi o tome da jedna osoba mora vjerovati drugoj. Kod dobrog plesa, vi ni ne znate tko vodi, a tko slijedi. Partneri u plesu primaju impulse jedan od drugoga i to je još jedan dokaz o valjanosti metafore plesa i ljubavnog odnosa.

NACIONAL: Dakle, vodite li vi ili slijedite? – Plešući s Jennifer Lopez, ja sam pratio nju. Postojala je iluzija da ja vodim, ali ona je, definitivno, bila ta koja je kontrolirala situaciju.

NACIONAL: Koja je razlika između originalne, japanske, i američke verzije filma? – Nije bilo moguće napraviti kopiju japanskog filma jer postoje kulturološke razlike. U japanskoj verziji glavni lik počinje plesati jer osjeća represiju na nekoliko razina svog života – u seksualnom životu, u fizičkom kontaktu, u borbi za individualnost. To ne funkcionira u američkom stilu života i ne bi imalo isti smisao. Zato smo morali stvoriti nešto što je Amerikancima shvatljivo. Autori scenarija pametno su riješili taj problem: stvorili su obitelj koja dobro funkcionira, članovi te obitelji su pametni, zabavni, iskusni, muž i žena dobri su jedno prema drugome, djeca su dobro odgojena; pravo ostvarenje američkog sna. Ali, čak i u toj idili nešto nedostaje. Mislim da je to najinteresantnije u ovoj priči jer je tipično za američku obitelj. S druge strane, žena u japanskom filmu nije nezavisna. Ona je sramežljiva, sjedi kod kuće, nema posao, u njezinom se životu ništa zanimljivo ne događa osim jedenja čokolade i gledanja televizije. S takvom se ženom američka publika ne može identificirati.

NACIONAL: Znači li to da je problem u nedostatku komunikacije, bez obzira koliko se muž i žena vole? – Možete si postaviti pitanje zašto u ovom filmu supruga, koju glumi Susan Sarandon, unajmljuje privatnog detektiva da prati njezinog supruga umjesto da ga sama pita gdje je bio i što je radio. Mislim da ona to radi zbog nesigurnosti, nedostatka snage, nedostatka nezavisnosti. Ne postavlja pitanja jer ne želi znati odgovor. Ako je netko snažan, prihvatit će odgovor onakav kakav jest. Naravno da je takvo ponašanje u žena uznemirujuće. Suprug, s druge strane, kaže da se ne osjeća krivim ni zbog čega osim zbog toga što je želio još iako ima tako mnogo. On voli svoj život, ženu, djecu, ali želi više. Više zabave, ljubavi; bilo kakvu iskru nečega što nas čini živim. Mislim da se svi tako osjećamo. Imam jako puno prijatelja koji dobro žive, ali svi žele više.

NACIONAL: Jeste li i vi, dakle, poput Johna Clarka kojeg glumite u ovom filmu? – Ja baš i nisam takav, ne dolazim kući svake večeri s aktovkom u ruci. Ja sam u konstantnom metežu. Svjesno sam odabrao život u kojem se stalno moram potvrđivati, a pritom ne želim reći da u tome stalno i uspijevam. To vjerojatno nije život zbog kojeg ćete za 10 godina doživjeti živčani slom jer, živeći tako, slom vam prijeti svakog dana. U drugim poslovima postoje zadani okviri u kojima ljudi zaglave i koji ih ograničavaju.

NACIONAL: Jeste li ikad pomislili da ste upali u glumačku rutinu? – Nikada, jer da mi se to dogodilo vjerojatno bih prestao glumiti. Bilo je trenutaka kad mi se nije radilo, ali, kad bih se sjetio da moram platiti račune, rekao bih “u redu, mogao bih ovo odraditi”. No, sretan sam, vjerojatno kao i vi, jer imamo karijere koje nisu uobičajene i u kojima nema svakodnevnih ponavljanja. Mi stalno radimo nešto drugačije.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli kako razmišljate da prekinete s glumom, ali vaši posljednji filmovi su sve veći i veći hitovi. Kako to objašnjavate? – Time što još uživam u ovome što radim. Mnogi se filmovi bave problemima starijih muškaraca, a, kako sam ja stariji muškarac, s lakoćom glumim takve uloge. Dok sam bio mlad, glumio sam uloge koje bave problemima mlađe generacije. Sjećam se da sam svojedobno rekao da ću se ostaviti glume kad napunim 50 godina i zaista sam tako mislio. No, uvijek mi neki prijatelj ponudi filmski scenarij koji mi se sviđa pa kažem “dobro, snimit ću još jedan film, ali on će biti posljednji”. I tako nekoliko puta. Najbitnije je da uživam u tome i glumit ću sve dok ljudi to žele. No, pored glume, jako mi je bitan rad u mojim fondacijama, ali, njihov rad omogućava moja gluma i zarade od filmova.

NACIONAL: Nedavno ste pali s konja i pritom ozlijedili ruku. Jeste li barem na trenutak pomislili da ste mogli ostati paraliziran poput Christophera Reevea? – Ne, niti u jednom trenutku. Možete se teško ozlijediti i dok prelazite ulicu. Mogu se zagrcnuti i ugušiti dok pijem ovaj čaj. Već sam preživio dva pada helikoptera i sada uopće nisam razmišljao na taj način.

NACIONAL: Mislite li da ste besmrtni? – Ne, nikako. Osjećam da nemam kontrolu nad time, to je predodređeno. Uz duhovne vježbe mogu pomaknuti datum smrti za godinu ili dvije, ali smrt je neumitna. Kad vam je karma iscrpljena, došli ste do kraja. Do završetka mog života, tjelesne manifestacije onog što jesam, sigurno će doći prije moje 100. godine. No, tada će početi nešto drugo što će također biti manifestacija esencijalne kvalitete Richarda Gerea, bez obzira na to što će to biti. Metafore tog procesa pojavljuju se svakog dana, a najbolji je primjer odlazak na spavanje i buđenje sljedećeg jutra. To je egzaktna metafora kruga o kojem vam govorim. Jeste li vi ista osoba kada se probudite?

NACIONAL: Ja bih se volio probuditi kao bolja osoba. – Svi bi mi to htjeli i to je divno. Netko u tome uspije, netko ne. Možete nešto napraviti, nadoknaditi izgubljeno i tako ući u stanje “probuđenih snova”, kako ja to zovem.

NACIONAL: Hoćete li prenijeti ta razmišljanja i na svoju djecu? – Sada razmišljam o tome kako ove ideje mogu prenijeti na svoju djecu. Prije nekoliko godina moj je prijatelj, koji ima dijete, pitao Dalaj Lamu kako da nauči dijete da bude odgovorno prema životu, a on mu je dogovorio: “Nauči ga da poštuje život insekta.” Insekti su mali, ružni i zastrašujući i ako dijete naučite da insekt osjeća užitak i bol te da ima životnu snagu kao i mi, onda je to snažna lekcija za dijete.

NACIONAL: U filmu “Shall We Dance” glavni lik bježi od stvarnosti i u plesu nalazi zadovoljstvo. S obzirom na to da se bavite fotografijom, je li fotografiranje vaše utočište? – Da, ali mislim da ne radim tako radikalan iskorak kao glavni lik u filmu “Shall We Dance”. John Clark pleše svake srijede uvečer, a ja se fotografijom ne bavim tako redovito. To nije ništa sustavno, to je hobi.

NACIONAL: U Hollywoodu glumci žele izgledati mlađe pa mnogi boje kosu. Jeste li vi ikada pomislili da bi mogli obojiti svoju sijedu kosu? – Nije li sjajno što ja to ne moram raditi? Žene najbolje znaju koliko sam novaca time uštedio. Zapravo, ja imam tamnu kosu i bojim je da bi izgledao sijed. Šalim se, nikada nisam pomislio da bih mogao bojati kosu. Ako je za moje uloge dobro da sam sijed onda je to u redu, ako trebam biti tamnokos, obojit ću kosu. No, u privatnom životu najbitnije mi je mišljenje supruge. Ako sam njoj privlačan ovako sijed, to mi je dovoljno.

NACIONAL: Što ako vaša supruga zatraži da promijenite boju kose? – Ona to nikada neće tražiti od mene. Sjećam se da sam potamnio kosu za ulogu u filmu “Nevjerna” i moja me supruga zamolila da to više ne radim.

NACIONAL: Jeste li razočarani događajima u političkom životu Amerike; tenzije su sve veće kako se predsjednički izbori približavaju. – Ljudi su sve ozbiljniji kada govore o politici. Gledajući televizijske debate i slušajući govore dvaju predsjedničkih kandidata, ljudi zaključuju da su ovo vrlo ozbiljni predsjednički izbori. Oni ove izbore vide kao način da se riješe problemi. U današnjim novine pročitao sam da se sve više i više ljudi prijavljuje za izlazak na izbore. Ljudi vjerojatno ne žele dopustiti istim ljudima da još četiri godine vode državu.

NACIONAL: Jeste li optimist? – Ja sam oprezni optimist. Jedan od najvećih problema je to što pola Amerikanaca misli da je ona druga polovica potpuno luda. To nikad prije nisam vidio. Bilo je i prije optuživanja među strankama, ali nikad na ovaj način, nikad uz ovakvo razmimoilaženje. A, iako sam bio klinac, sjećam se izbora početkom pedesetih, u vrijeme Eisenhowera.

NACIONAL: Dalaj Lama se trenutno nalazi u Meksiku. Jeste li u kontaktu s njim? – Znam da je u Meksiku i u kontaktu sam s njim. Nedavno smo se vidjeli Miamiju. Da nisam ovdje, u New Yorku, radi premijere filma, sigurno bih bio u Indiji. No, otputovat ću u Indiju za tjedan dana i tamo se susresti s njime. Ne čudi me što je Dalaj Lama posjetio Meksiko, zemlje Latinske Amerike duhovno su vrlo otvorene i znatiželjne pa ih Dalaj Lama, kao sveta osoba, zanima, bez obzira na to što su katolici.

NACIONAL: Vlade mnogih zemalja misle da će im posjet Dalaj Lame donijeti probleme u odnosima s Kinom. – S tim se problemom suočavam već 25 godina i znam da je kinesko lobi vrlo jak. Mnogim zemljama poput Meksika Kina nije bitna jer s njom nemaju osobite trgovinske odnose. Važni su im Kinezi, koji su divni ljudi kao i svi drugi ljudi diljem svijeta, ali ne i Kineska vlada. Meksiku treba Amerika kao važan trgovinski partner, a ne Kina.

NACIONAL: Spomenuli ste angažman u vašim fondacijama. O kakvim je fondacijama riječ? – Radi se o dvije fondacije. Jedna je moja privatna fondacija i nosi moje ime, a druga je javna i bavi se zdravstvenim problemima i pružanjem pomoći. Djelujemo na nekoliko najvažnijih područja, kakvo je, na primjer, pomoć oboljelima od AIDS-a gdje ulažemo velike napore, posebno u Indiji. Sada smo se proširili i na Rusiju gdje za dva tjedna počinjemo s radom u koji smo uključili vrlo utjecajne ljude. Angažirani smo i oko uvjeta života u zatvorima jer smatramo da pravni sustav treba drugačije postaviti. Posljednje dvije godine djelujemo u Izraelu. Treba uspostaviti uzajamnu humanost u područjima za koja administracija Busha i Cheneya govori da tamo žive ljudi koji su drugačiji od nas, s čime se mi ne slažemo.