Jurdana kroz život i anegdote 20-godišnje Vanje (Dora Fišter) prikazuje hrvatsku zbilju.Iako je davnih godina završio režiju na filmskoj akademiji, Srećko Jurdana tek je u 54. godini režirao svoj prvi dugometražni film. Riječ je o “Slučajnoj suputnici” prikazanoj na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u hrvatskim kinima. Budući da je Jurdana poznat kao novinar tjednika Nacional koji u svojim kolumnama secira hrvatsku društvenu i političku zbilju često na vrlo okrutan način, mnogi su očekivali da će se jednako tako istom temom pozabaviti i u filmu. Očekivanja su se i ispunila jer Jurdana kroz život i anegdote 20-godišnje Vanje (Dora Fišter) prikazuje hrvatsku zbilju. Ona radi u tvornici u provinciji u kojoj ne prima plaću te jednog dana napušta roditelje i odlazi u Zagreb. Vrlo brzo upada u niz neobičnih situacija, krade novac od nogometnog menadžera s kojim spava i koji ima vrlo utjecajne prijatelje, a u bijegu od njega nailazi na razne likove od kojih je najzanimljiviji svećenik kojeg glumi Ante Prkačin. Na festivalu u Puli Dora Fišter dobila je Vjesnikovu nagradu za najbolju debitanticu a po glasovima publike dobio je ocjenu 3,65 u rasponu od jedan do pet.

DOBROHOTNI MENEDŽER MAMIĆ 'Zdravko Mamić nije imao pojma o čemu se radi, ali je vrlo susretljivo za snimanje ustupio restoran i jahtu'NACIONAL: Budući da ste nakon 26 godina stanke režirali film, koliko je ta apstinencija utjecala na vaš rad? – Mislim da nije bila toliko duga apstinencija, ali je bilo oko 20 godina stanke. Nisam se ni najmanje pribojavao da će ta stanka utjecati na mene. Čovjek ili ima ili nema taj poziv režije u sebi. Ako u sebi osjećate vokaciju za režiju, ona vas drži i apstinencija nema puno veze s tim. Vi preko filma želite nešto emanirati, nešto konstruirati, nekakvu stvarnost i ako imate čvrstu, zadovoljavajuću ideju u glavi, sama tehnika realizacije nije osobit problem i ne izaziva tremu, bez obzira na odsutnost iz medija. Gotovo najveći problem na filmu je scenarij. Dakle, napisati scenarij koji vas intimno zadovoljava i koji onda možete s užitkom prenositi na film. Velik je problem doći do takvog scenarija. Tu sam izgubio mnogo energije zajedno sa svojom suradnicom Draženkom Polović. Mi smo taj scenarij stvarali dvije godine, razrađivali ga, pisali scene pa ih nezadovoljni bacali van, bio je to mukotrpan posao. Mislim da je sama tehnologija proizvodnje scenarija u Hrvatskoj na dosta niskoj razini. To je uglavnom prepuštenoj nekoj slobodnoj volji autora filma. Pisanje scenarija dio je autorske psihologije i kod nas se to radi relativno brzo kako bi se što prije realizirao film. Da se više energije posvećuje pisanju scenarija i da tu postoji i profesionalni ili poluprofesionalni krug autora scenarija, to bi izgledalo drugačije. Problem je što mi nemamo taj krug autora scenarija, a problem je i logističke prirode. Morate izgubiti puno vremena na pisanju scenarija a da uopće ne znate hoće li vam biti plaćen, hoće li biti realiziran te je normalno da ljudi to žele što brže obaviti i krenuti u borbu za dobivanje filma.

NACIONAL: Koliko je film “Slučajna suputnica” zapravo prenošenje vaših kolumni iz tjednika Nacional na film? – Metodološki da. Želio sam da taj scenarij dramaturški bude jezgrovit, lapidaran, pun ironije. U svakom slučaju egzaktan i koncizan. Da nema nikakve hipertrofije u tome. To isto nastojim u svojim kolumnama, izbjeći bilo kakvu hipertrofiju i suvišne razrade teme kojom se bavim. Koncentriram se na bitno i dajem određeno stilsko obilježje i ironiju. To sam pokušao i u scenariju za film koji tematski ipak nema veze s mojim kolumnama.

NACIONAL: U svijetu ima primjera da glumci, književnici, novinari režiraju i to izaziva veliku pažnju javnosti. Kad ste vi odlučili režirati ovaj film, proglasili su vas autsajderom i u medijima se postavljalo pitanje zašto vam je Ministarstvo kulture uopće dalo novac za snimanje. – To je pitanje postavio tjednik Globus koji je naručio intervju s redateljem Lukasom Nolom kako bi, preko njega, mene podvrgnuo kritici. Naravno, postoje ljudi koji za sebe misle da imaju ekskluzivu na dobivanje sredstava za režiranje filmova. Pronašli su nesretnoga Nolu koji je odigrao jednu funkciju, ali je sa zakašnjenjem shvatio koliko ga je Globus bezobrazno eksploatirao. Nakon toga Nola i ja smo zajedno nastupili u TV emisiji kod Hloverke Novak-Srzić gdje je on ublažio i upristojio svoje stavove. Ja sam odmah rekao da Globus njega eksploatira iz konkurentske ljubomore i antagonizma prema Nacionalu. Tu nije stvar stava, Globus je vrlo bezobrazno, mjesec dana prije festivala u Puli, za moj film napisao da je smeće, iako ga tada nitko živ nije mogao vidjeti. Ne vidjevši film, u naslovu su za njega napisali da je smeće, iz istih razloga iz kojih su godinu dana prije postavili pitanje kako sam mogao dobiti novac za film. Napisao sam im odgovor, koji su objavili, gdje sam rekao neka prvo pogledaju film pa neka onda pišu što god hoće o njemu. Sada mogu govoriti o tim stvarima jer film igra u kinima i publika može sama zaključiti o čemu se tu radi i sama razvijati svoj doživljaj. Zato sada mogu ući u otvorenu polemiku s medijskom kampanjom koju su organizirali protiv mene. Ona se nastavila i nakon prikazivanja u Puli. Film je u pulskoj Areni prošao neočekivano dobro kod publike. No mehanizam EPH reagirao je na standardni način. Nekakav zapisničar Jutarnjeg lista proglasio ga je smećem, no to je dio standardne antagonističke procedure koju su oni razvijali znatno prije nego što je film došao u kina.

NACIONAL: Vaš je film prikaz društvenog i političkog stanja u Hrvatskoj. Koliko vas je ono razočaralo u posljednjih 14 godina? – Film je na ironičan način prikaz stanja u Hrvatskoj. Ja ne idem ni u kakvu dramatsku patetiku pri odnosu spram hrvatske zbilje. idem u ironiju a u toj ironiji postoji dobra doza gorčine. Vidim dosta tamnih strana ovdje gdje živimo i te sam tamne strane pokušao, preko određenih likova koji se unutra pojavljuju, naznačiti. Bez ulaženja u patetiku uvijek sam želio izazvati određenu dozu smijeha kod publike.

NACIONAL: Gledatelji će vrlo lako prepoznati u filmu likove iz stvarnog života koji su vas inspirirali za filmske likove. Željko Konigsnecht oličenje je Drage Krpine, na primjer. – Ako ste vi to tako vidjeli, ja ne mogu a da se ne složim s vama.

NACIONAL: Da ne govorimo o liku nogometnog menadžera koji je oličenje Zdravka Mamića, istog Mamića koji vam je omogućio da neke scene filma snimate na njegovoj jahti. – Dobri Zdravko Mamić nije imao pojma o čemu se u filmu radi, ali je vrlo susretljivo odmah stavio na raspolaganje ne samo svoju ondašnju jahtu, jer sada ima veću i skuplju, nego i svoj restoran u Ičićima u kojem smo također mogli dva dana snimati zahvaljujući njegovoj dobrohotnosti. Ako netko u liku menadžera Ivana Puzine prepozna neke elemente Zdravka Mamića, ja se također ne mogu s tim ne složiti. Međutim, Mamić je čovjek koji je mnogo profitirao u Hrvatskoj ne samo zahvaljujući svojim iznimnim sposobnostima nego i situaciji koja mu je išla na ruku. Pa, kad je već toliko profitirao, onda sam siguran da može podnijeti dozu ironije bez ikakvog problema.

NACIONAL: Što je s likom dizajnerice koja neodoljivo podsjeća na modnu kreatoricu Gretu Gudelj? – Vi mislite da se radi o Greti Gudelj? To što ima isto ime i što se bave sličnim zanimanjem ne znači i da su preslikane. Možda neki elementi postoje, ali Greta Gudelj, koja je moja dobra stara prijateljica, nije tako egzaltirana i na momente histerična kao što je Greta u filmu. Psihološki, dakle, one nisu potpuno preslikane. Međutim, u filmu se radi o neurotičnom ženskom liku, obrazovanom i kulturnom, ali prije svega nestabilnom, nekako mi je odgovaralo da uzmem profesiju specijalistice za uređenje interijera.

NACIONAL: Neobično je da kroz lik svećenika kojeg glumi Ante Prkačin niste zauzeli kritičan stav prema Crkvi, što bi očekivali prvenstveno čitatelji vaših tekstova. – Mogu vam reći da među svećenicima poznam iznimne ljude koji odskaču od rigidnog, ultraklerikalnog dijela Katoličke crkve. Ja doista nemam ništa protiv Crkve, dapače. Ne bih htio govoriti o svojim vjerskim uvjerenjima jer ovo nije mjesto za to, ali doista nemam ništa protiv Crkve i nisam je želio podvrgavati bilo kakvoj kritici. Jedna specifična korespondencija s Bogom, to je ono što sam htio ispostaviti preko Prkačina.

NACIONAL: U kojem ste trenutku shvatili da je Ante Prkačin sposoban odigrati tako važnu ulogu u filmu? – S Antom Prkačinom, svojim dobrim prijateljem, komunicirao sam i rekao sam mu da pripremam film te da tražim glumca koji bi mogao odigrati nekonvencionalnog svećenika. Vidio sam da je zaigrala vibra u njemu i on mi je odmah rekao “daj ti meni da ja pročitam taj scenarij”. Ja sam mu donio scenarij, on ga je na licu mjesta odmah pročitao, počeli smo razgovarati i ja sam ga jednostavno pitao: “Ante, brate, jel’ ti sebe možda vidiš u toj ulozi?” On je odmah odgovorio “ja se apsolutno vidim u toj ulozi, to je za mene savršena stvar”. Pružili smo si ruke i dogovorili se.

NACIONAL: Jednog će se dana reći da ste vi otkrili i mladu glumicu Doru Fišter dajući joj glavnu ulogu u svom filmu. Otkud osjećaj za otkrivanje mladih talentiranih glumaca? – Mislim da je Dora Fišter senzacionalna filmska glumica, iako moram priznati da je nisam previše gledao u kazalištu. Ona je rođena filmska glumica, ima u sebi instinkt za nijanse s kojim se čovjek rađa. Ona zbog svog podrijetla ima tu glumačku genetiku u sebi. Glumicu za lik Vanje dosta sam dugo tražio a do Dore sam došao na preporuku jedne svoje prijateljice. Čim sam je vidio, znao sam da je ona pravi odabir za ulogu Vanje. Tu se odmah stvara neka kemija. Kako kod Prkačina, tako i kod Dore Fišter.

NACIONAL: Vaš film napravljen je tako da teži jednostavnosti, čini se da niste impresionirani novijim filmom iz posljednjih deset ili petnaest godina. – U pravu ste, htio sam izbjeći bilo kakvu pretencioznost i bilo kakvo artificijelno estetiziranje. htio sam da postupak bude krajnje i maksimalno jednostavan i da se, recimo to banalno, pokaže ono što se želi pokazati i gotovo. Ako uzmete u obzir da sam ja velik poklonik Kreše Golika, onda to i ne mora čuditi. On je težio tome da bude krajnje jednostavan. Ja sam kao mlad dečko radio s njim velike intervjue. Kod njega se vidjelo koliko je bio opsjednut jednostavnošću u svemu što je radio a mene fascinira takav stil rada. Postići krajnju jednostavnost i pokazati ono što želiš na neagresivan način. Neka scena govori sama za sebe.

NACIONAL: Planirate li režiranje novog filma? – Da, planiram. Snimanje ovog filma za mene je bilo iznimno naporno i godinama me iscrpljivao. Bez obzira na to, s jednim svojim dobrim prijateljem, književnikom, počeo sam koncipirati novi scenarij. Na dobrom smo putu. On je vrlo darovit, ali njegovo ime neću spominjati iako je vrlo poznat. Radit ćemo na tome pa što nam Bog da. Imamo zanimljivih ideja i opet će biti duhovito, ironično i društveno kritično. Na neki način bit će još dinamičnije od “Slučajne suputnice”.