Skupština je donijela odluku da se u Donjecku već sljedeće nedjelje održi referendum, na kojem će oblast Donjecka ? ako Juščenko bude proglašen predsjednikom Ukrajine ? proglasiti neovisnost.Oko 150.000 ljudi sudjelovalo je u nedjelju na velikom skupu u istočnom ukrajinskom industrijskom gradu Donjecku u znak podrške proruskom predsjedničkom kandidatu, premijeru Viktoru Janukoviču. Inozemni novinari pišu da nije bio spontan poput onih koji se svakodnevno održavaju u glavnom gradu Kijevu, da su ovdje radnici iz tvornica i rudnika dobili uputu da dođu na zbor. Govornici su ugla vnom lokalni funkcionari, vjerni lokalnim tajkunima, koji cijeli Donjeck i njegovu privredu drže u svojim rukama, a koji su bliski Janukoviču, donedavnom guverneru Donjecke oblasti. Na zboru je gradonačelnik Donjecka Oleksandar Lukijančenko oporbu koja demonstrira u Kijevu, te zahtjeva da se prizna izborna pobjeda prozapadnom kandidatu Viktoru Juščenku, nazvao “nacionalističkom huntom”. Na zboru je guverner Donjecke oblasti Anatolij Bliznjuk oporbu nazvao “kijevskim ekstremistima” i zatražio da Ukrajina postane federalnom državom. Jedan je govornik rekao da okupljeni “ne žele biti američki sluge”.

Zbor je održan u znak podrške Janukoviču, ali i lokalnoj oblasnoj skupštini. Ona je, u povodu sve jasnijih znakova da će u Kijevu pod pritiskom demonstranata prevladati oporbeni predsjednički kandidat Viktor Juščenko i biti proglašen pobjednikom spornih predsjedničkih izbora, održala hitnu sjednicu. Skupština je donijela odluku da se u Donjecku već sljedeće nedjelje održi referendum, na kojem će oblast Donjecka ? ako Juščenko bude proglašen predsjednikom Ukrajine ? proglasiti neovisnost. Ta je odluka izglasana sa 165 glasova za i samo jednim protiv. Donjeck je samo jedan od niza gradova istoka i juga Ukrajine gdje su se posljednjih dana održali slični skupovi podrške Janukoviču na kojima se prijetilo odcjepljenjem.

U Ukrajini postoje dva odvojena, kompaktna politička područja: za prozapadnog kandidata Juščenka glasovale su sve oblasti u zapadnoj i srednjoj Ukrajini, s glavnim gradom Kijevom, dok su sve oblasti na istoku i jugu uz crnomorsku obalu glasovale za proruskog kandidata Janukoviča.

Posljednjih dana dolazila su iz raznih dijelova Ukrajine upozorenja da bi se država mogla raspoloviti ako se ne riješi spor oko predsjedničkih izbora. Vodstvo najvažnijeg zapadnog grada Lavova obznanilo je da će slušati samo Juščenka, kojeg smatra legitimnim pobjednikom izbora. To su objavile vlasti u još nekim zapadnim oblastima. Kad se učinilo da će zbog pritiska Juščenkovih pristaša, koji su masovno demonstrirali u Kijevu, na kraju ipak prevagnuti Juščenko, slična su upozorenja počela dolaziti iz istočnih i južnih dijelova zemlje, ali s obratnim političkim predznakom. Oblast lučkog grada Odese objavila je da će proglasiti autonomiju bude li Juščenko proglašen pobjednikom.

Dok su u Kijevu bujale odlično organizirane demonstracije Juščenkovih pristaša, pa ih je povremeno na ulicama bilo 800.000, u ukrajinskom glavnom gradu pokušali su se okupiti i Janukovičevi pristaše, ali nisu uspjeli. Potom se 150.000 Janukovičevih pristaša okupilo u Sjeverodonjecku u sjeveroistočnoj oblasti Luhansk. Podržali su i konferenciju ukrajinskih oblasti u kojima žive Rusi koja je održana u tom gradu. Na toj konferenciji delegati su podržali prijedlog da se, ako Juščenko bude proglašen pobjednikom, u prosincu u 17 istočnih i južnih oblasti u kojima u većem broju žive Rusi održi referendum o odcjepljenju od zapadne Ukrajine. Janukovič tu inicijativu na spomenutom zboru nije izrijekom podržao, ali već to što je nije osudio pokazuje da je zapravo podržava. Ipak, upozorio je svoje pristaše da demonstriraju mirno, da se ne služe nasiljem, jer ako progovori oružje, situacija će se teško normalizirati.

Ako se Ukrajina rascijepi, velika je opasnost građanskog rata. Za razliku od velike većine europskih naroda, koji su se nacionalno emancipirali i točno odredili svoje granice u prijašnjim stoljećima, Ukrajina je kroz to prošla relativno nedavno, a svoje današnje granice dobila tek nakon II. svjetskog rata. Razni dijelovi Ukrajine u povijesti su bili u sastavu raznih susjednih zemalja. Zapadna Ukrajina, koja je u dugim razdobljima bila u sastavu Litve, Poljske i Austro-Ugarske, bila je pod jakim političkim, kulturnim i vjerskim utjecajem Zapada.

Središnja i istočna Ukrajine stoljećima su bile u sastavu Rusije, a potom 70-ak godina u SSSR-u, u kojem su se nasilno rusificirala sva područja gdje su živjeli neruski narodi. Ukrajina je bila žrtva penetracije ruskog stanovništva ne samo u graničnim područjima, nego i u dolini rijeke Dnjepar i u rudarskom bazenu Donbas, koji su se najviše industrijalizirali, ali i na crnomorskom području, gdje je Rusija dugo imala jedini izlaz na toplo more. Ukrajinom su u raznim carskim i sovjetskim razdobljima upravljali Rusi, a dva moćna generalna sekretara Centralnog komiteta KPSS ? Nikita Hruščov i Leonid Brežnjev ? bili su Rusi iz Ukrajine.

U nekadašnjem SSSR-u mnogo se govorilo o zaštiti nacionalnih manjina pa je stvorena komplicirana shema republika, autonomnih oblasti i krajeva prema većinskom stanovništvu pojedinih područja. Bila je to uvelike zaštita manjina samo na papiru, jer je postojao tajni plan nasilne rusifikacije. Kad se 1991. SSSR raspao, Kazahstan je stekao neovisnost sa 36,5 posto ruskog stanovništva, koje se naselilo za sovjetske vlasti, Estonija sa 30 posto, Ukrajina sa 22 posto, ukupno više od 10 milijuna Rusa. U nekoliko desetljeća u Ukrajini se postotak Ukrajinaca smanjio sa 77 na 73 posto. Rusima u neovisnoj Ukrajini nije se davao poseban manjinski ili autonomni status, ali se njihova prisutnost u Ukrajini uvažavala kao unutrašnjopolitička i vanjskopolitička činjenica.

Iako se Ukrajina u nekim razdobljima politički udaljavala od Rusije, što se tamošnjem ruskom stanovništvu nije sviđalo, nikad dosad nije bilo ovakve krize. Sada je postalo jasno da će se o ruskom dijelu stanovništva morati voditi računa pri odluci o raspletu sadašnje krize.

Postoje i drugi razlozi ukrajinskih podjela. Jedan je razdor politički motiviran, a vezan je uz bujanje ukrajinske političko-policijsko-medijsko-poslovne oligarhije, koja je za vrijeme predsjednika Leonida Kučme zagospodarila cijelom zemljom, služeći se i vrlo brutalnim sredstvima. Danas ta oligarhija kontrolira cjelokupni ukrajinski državni i politički aparat, gotovo sve medije, industriju i rudarstvo, financije, praktički cijelu privredu. Oblikovala su se dva političko-mafijaška klana, dnjepropetrovski i donjecki, koji jako utječu na političke prilike u Ukrajini preko potkupljenih političara, pa se za Janukoviča govori da pripada donjeckom klanu, dok se za Kučmu tvrdi da pripada dnjepropetrovskom klanu. Ta dva klana posljednjih su godina bili suparnici u privatizaciji više, ali sada su sklopili pakt da zaštite vlast dosadašnjeg predsjednika Kučme i njegova predodređenog nasljednika Janukoviča.

Mnogi Ukrajinci zgranuti su bujanjem političko-mafijaške oligarhije, nakon što su jedva dočekali rušenje komunizma i nestanak represivnog sovjetskog sistema koji je u Ukrajini donio goleme žrtve u raznim fazama sovjetske vlasti. Ukrajina je od sovjetskog režima mnogo pretrpjela, od kolektivizacije poljoprivrede početkom 30-ih koja je dovela do gladi i 7 milijuna mrtvih, preko Staljinovih čistki i obračuna s onima koji su u II. svjetskom ratu navodno surađivali s njemačkim okupatorima, do micanja ukrajinskih kadrova koji su se protivili jačanju ruskog faktora u Ukrajini u Brežnjevljevoj eri. Sada se stvorila nova oligarhija koja nije prezala ni od likvidacije političkih protivnika, čemu je najbolji primjer zataškano ubojstvo novinara Georgija Gongadzea. Mnogi demokratski usmjereni Ukrajinci izbore su shvatili kao mogućnost da se ta oligarhija demokratski skine s vlasti i Ukrajini vrati demokracija. Juščenka podržavaju ukrajinski intelektualci i mnoge javne osobe. Popularna pjevačica Ruslana zbog njega je počela štrajk glađu. Podržali su ga mladi birači, najbrojniji na skupovima u Kijevu.

Ukrajina možda ulazi u duboku krizu. Nedavnim predsjedničkim izborima odlučivalo se i o globalnoj tranziciji koja je doprla i do Ukrajine. Ovog proljeća Europska unija je svojim velikim proširenjem dospjela i do granice Ukrajine, jer su članice EU postale zemlje s kojima ona graniči na zapadu, Mađarska, Slovačka i Poljska, a uskoro će i Rumunjska. Poljska postaje jedna od ključnih zemalja NATO-a za kontrolu onoga što se zbiva istočno od novih istočnih granica NATO-a. Devedesetih se razgovaralo i o mogućnosti da i Ukrajina priđe, Europskoj uniji i NATO-u. U Ukrajini je postojao jak prozapadni politički lobi.

U to vrijeme Rusija je dvije zime bila na rubu gladi, političkog rasula i ekonomskog kolapsa. Ukrajina je tada snažno gledala na Zapad da se zaštiti od ruskog kaosa. Zahvaljujući visokoj cijeni nafte Rusija je ponovno postala ekonomski jaka i politički čvrsta regionalna sile, s ambicijom da opet postane i svjetskom silom, a Ukrajinu nipošto ne želi vidjeti u zapadnom taboru. Dok je bila u krizi, Rusija nije mogla spriječiti odlazak triju baltičkih republika u zapadni tabor, čime joj je bio znatno sužen prolaz prema Baltičkom moru, pa ni tadašnje ukrajinske težnje. Odlazak Ukrajine u zapadni tabor Rusiji bi znatno suzio i prilaz Crnom moru. Kad bi Ukrajina postala dijelom zapadnog saveza, on bi se približio Kavkazu i tamošnjim strateškim nalazištima nafte.

Poznati američki politolog Zbigniew Brzezinski napisao je 1997. knjigu “Velika šahovska ploča” u kojoj je tvrdio da će područje Crnog mora, Male Azije, Kavkaza i srednjoazijskih republika postati prostor sučeljavanja Istoka i Zapada. To će postati strateški najznačajniji dio svijeta, važniji i od Bliskog istoka. Ono što se sada događa u Ukrajini kao da potvrđuje njegovu tezu, jer to nije sučeljavanje samo dvojice ukrajinskih predsjedničkih kandidata, nego i dvaju viđenja budućnosti Ukrajine na svjetskoj geopolitičkoj karti, za što su zainteresirani i Washington i Moskva.

Naoko, Rusija je zbog svoje dugačke granice s Ukrajinom mnogo zainteresiranija za Ukrajinu od SAD-a. Ali kako se smanjuju naftne zalihe na Bliskom istoku, SAD je sve zainteresiraniji za područja oko Crnog i Kaspijskog mora. Drugi su razlog američko-ruski odnosi.

U Washingtonu su zapazili da ruski predsjednik Vladimir Putin jača rusku vojsku, da je prije nekoliko dana dao do znanja da će Rusija ponovno snažno razvijati svoje nuklearne snage, a to znači da Rusija kreće u novu vojnu stratešku utrku za prevlast s SAD-om. U Washingtonu se boje da bi Rusija mogla od američkog partnera prerasti u vojnog i političkog suparnika.

S Bjelorusijom, Ukrajinom i Moldavijom uz sebe Rusija može stvoriti novu željeznu zavjesu prema Zapadu daleko od vlastitih granica. Ako Ukrajina prijeđe na zapadnu stranu, a to se jednom dogodi i s Bjelorusijom, Rusija će tu zapadnu alijansu imati na svojim granicama.

Ukrajinsku krizu pozorno prate i u baltičkim republikama, jer smatraju da će njen ishod biti i indikator novog položaja i politike Rusije. Bivši poljski predsjednik Lech Walesa došao je prvi u Kijev da Juščenku osobno na velikom zboru iskaže podršku. Rasplet ukrajinske krize može utjecati i na to kako će se rasplesti krizna situacija oko Moldavije, koja se nalazi između Ukrajine i Rumunjske i najveći je vanjskopolitički problem za Rumunjsku.

Kriza se pozorno prati i u zemljama koje ne graniče s Ukrajinom. U Gruziji se boje da bi snažniji pritisak Rusije na Ukrajinu p mogao najaviti i veću energičnost prema Gruziji, posebno kad je riječ o krizi u Abhaziji. Srbijanska pak vlada priželjkuje da Rusija ? koju Beograd smatra svojim povijesnim saveznikom ? jače iziđe na međunarodnu scenu jer bi nakon prevladavanja ruskog interesa u Ukrajini Rusija jače pomagala i vladi u Beogradu, posebno kad je riječ o Kosovu.

Tri zabrinute baltičke republike, s još nekoliko zemalja srednje i istočne Europe koje su proljetos primljene u EU, prošlog su mjeseca u Bruxellesu razgovarale o daljnjem širenju EU na istok, o potrebi da se što prije definira nova politika EU prema tom ponašanju Putina u posljednje vrijeme. Neke su zemlje čak predložile da se formulira “susjedska politika”, u sklopu koje bi EU odmah ponudila članstvo Ukrajini i Bjelorusiji. Taj prijedlog nisu prihvatile članice EU iz zapadne Europe. Dio njih smatra da Putin u ovom trenutku nije ozbiljna prijetnja svojim susjedima iz EU, a njegove najave jačanja unutarnje državne strukture Rusije, kao i nešto aktivnija vanjska politika, smatraju se samo nastavkom dugogodišnjeg izlaženja Rusije iz krize od prije deset godina.

Zapadnoeuropske zemlje ne žele narušavati svoje dobre odnose s Rusijom, s kojom naveliko trguju, uvoze iz nje ključne energente, a neke od njih čak imaju s Rusijom i partnerske odnose i na svjetskom političkom planu, u odnosu prema američkoj politici u Iraku. Uz to, dio zapadnoeuropskih zemalja smatra da se širenje EU nakon primanja deset novih članica prošlog svibnja, te nakon skorašnjeg primanja Rumunjske i Bugarske, te eventualno Hrvatske, treba zaustaviti jer će joj trebati godine da prebrodi šok ovog proširenja. Pred EU stoji i problem Turske, pa primanje Ukrajine i Bjelorusije, koje za to ni ekonomski ni političku nisu spremne, a Bjelorusija nije ni voljna, u ovom trenutku ne dolazi u obzir.

U Moskvi su jako nezadovoljni zapadnim reakcijama na ukrajinsku krizu. Smeta im što u Ukrajinu stižu razne inozemne delegacije. Moskva smatra neprimjerenim da visoki predstavnici EU nude svoje posredničke usluge, pokazuju želju da se ukrajinska kriza riješi onako kako bi to odgovaralo EU. U Moskvi se zato sumnjičavo gledalo i na dolazak visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Javiera Solane i poljskog predsjednika Aleksandera Kwasniewskog u Kijev na poziv ukrajinskog predsjednika Kučme. U Moskvi smatraju da je neprimjereno da u Kijev dolaze delegacije iz dalekog Bruxellesa, a da se Rusiji zamjera što ona pokazuje zainteresiranost za Ukrajinu, s kojom dijeli stoljeća zajedničke povijesti, s kojom ima bliske ekonomske odnose, pa čak, po nekim ocjenama, i integriranu privredu, i gdje žive brojni Rusi. Dok ostali ukrajinski susjedi vide Ukrajinu kao veliko poprište ruskog miješanja, Rusija Ukrajinu vidi kao poprište zapadnog miješanja u nešto što je vitalni interes Moskve.

Ako nezadovoljni ukrajinski Rusi i drugi stanovnici istočne Ukrajine koji prijete autonomijom počnu ostvarivati separatističke prijetnje, to bi moglo donijeti katastrofu. Ukrajina nije višenacionalna federacija sastavljena od teritorijalno definiranih historijskih entiteta pa se razlaz ne može obaviti mirno, kao između Češke i Slovačke ili republika SSSR-a. Današnjoj Ukrajini komplicirano, dugotrajno i nekonzistentno pridruživani su razni njeni dijelovi. Referendum neće biti dovoljan da se tako složena Ukrajina mirno razdruži.