Nakon prvog dana kocerta Nicka Cavea čitao sam jedan prikaz u novinama - zadnja trećina članka bio je popis naših rockera u publici; ništa o onom o čemu je pjevao. Znam da Cave izgleda kao da mu je bliže heroinska igla nego raspelo i da će prije ruku pružiti u ženske gaćice nego za hostijom, ali igle i gaćice su rijetke u njegovim pjesmama, a Bog je glavni. Koncert je otvorio s West Country Girl, gdje žensko tijelo uspoređuje s četrnaest postaja Križnog puta (Raos to nije skužio kad ju je prevodio na hrvatski i kiksnuo je na tom mjestu); pjevao je God is in the House, pjevao je Mercy Seat u kojoj se osuđenik na smrt susreće s konačnom istinom, pjevajo je na molbu publike i ono svoju suludu pjesmu o Svetoj Kristini koja je osjećala smrad ljudskih grijeha pa je bježala iz grada, pjevao je i apokaliptični Tupelo; na kraju je pjevao i Do You Love Me (Part II) u kojoj se zastor razdire na dvoje, što je navod iz Biblije, povezan s Isusovim uskrsnućem. Za Cavea ne vrijedi Bog poststrukturalista, onaj nijemi Drugi, kojemu se obraćamo, a on šuti. Cave od Boga dobiva inspiraciju, a njegove pjesme pokazuju oblik Boga koji bi inače ostao nevidljiv. Cave hrabro svjedoči za Boga pjesnika, ali onaj koji piše o njemu to ne čuje, on broji poznata lica u publici.