Dobio sam poštu s lijepom hrvatskom markom: tenk se vozi po autoputu. Obilježava deset godina Bljeska i Oluje, a čak i da se ne sjećam te slike s televizije, lako bih pogodio da je rat – asfalt su izrovale mnogobrojne gusjenice, metalna je ograda ulubljena i nigdje nema nikoga i ničega, samo udaljeni tenk na praznom autoputu. Skupljao sam marke kao dijete i ne sjećam se puno bitaka na njima; pamtim zapravo samo seriju britanskih maraka izdanih za 40-godišnjicu zračene bitke za Britaniju, ali ta je bila stilizirana; stilizirane su bile i dvije hrvatske marke koje su povezale nasrtaje Turaka i Srba na Šibenik, što je prilično fatalističko viđenje povijesti. Ali tenk je hiperrealan i ne ostavlja sumnje u to da je rat otuđena stvar bez imalo slave.

Iako se riječ veteran ne koristi u Hrvatskoj, već samo borac, Hrvatska je puna veterana, a neki su to i profesionalno. Ne zovu se veteranima da se prikrije ono što otkriva riječ veteran, a to je latinski pridjev "star" – veteran je po Aniću "isluženi vojnik" i "stari ratnik", a po Klaiću "stari isluženi vojnik" i "prokušani stari borac". Budući da je rat bio nedavno, naši borci još nisu stari (evo, meni je tek četrdeset), ali kao da su isluženi. "Mladi starac" ili "puersenex" - dječak koji govori mudrošću starca ili starac koji je zapravo još dijete čest je lik u književnosti. Svi znaju stihove Ujevićeve "Svakidašnje jadikovke" u kojima je pjesnik ambivalentno star i lad, a i Robin Williams i Tom Hanks utjelovili su na filmu dječake u tijelu odraslih. Takvih bajkovitih likova ne nedostaje u našoj stvarnosti: jedni mladi i jaki starci po novinama i na televiziji stalno traže neka prava i ni sa čim nisu zadovoljni. Drugi mladi starci, koji još idu u osnovnu školu, odlijepit će tu marku i spremiti je u svoj dječji album. Teško je biti star, a još uvijek biti mlad.