Margaret Atwood, rođena 1939. u Ottawi, jedna je od najcjenjenijih kanadskih autorica, nagrađena 2000. godine Bookerom za "Slijepog ubojicu", a "Gazela i Kosac" njezin su 11. roman. To je pomalo staromodna antiutopija, čiji mnogi dijelovi podsjećaju na Orwelovu "1984". U bliskoj budućnosti svijetom dominiraju bioinženjerske korporacije što proizvode lijekove ili originalne ljudske dijelove. Svi koji rade u korporacijama, Kompleksima, izdvojeni su od ostalih ljudi zidovima, kamerama i privatnom policijom kako bi sačuvali standard. Izvan toga je Plebeja gdje se njihovi proizvodi prodaju, a još dalje Treći svijet utonuo u kaos i glad, a obuhvaća veće područje nego danas, Južnu Ameriku, recimo. Već je iz ovoga jasno da je roman Margaret Atwood komentar današnjice: najsmješniji dio u "Gazeli i Koscu" je kada glavni junak, loš iz biologije i kemije, završi u umjetničkoj školi koja je u potpunom raspadu, baš kao i umjetnost. Otakad je kazalište nestalo jer se publika boji bombaških napada, otkad je film izumro i Interneret stupio na njegovo mjesto, diplomanti umjetničkih akademija mogu posao naći jedino u reklamnim odjelima, pogađate, bioinženjerskih korporacija.
  Čitava priča završava vrlo loše: korporacije nisu proizvodile samo lijekove, već i bolesti kako bi se osigurala prodaja lijekova i u budućnosti. Jedna je od tih bolesti pokosila čovječanstvo, kao u "Dvanaest majmuna", i ostala je samo mala skupina genetski redizajniranih ljudi: vegetarijanaca bez dlaka, koji mirišu na limun kako ih komarci ne bi gnjavili, bez ikakva znanja o kulturi i civilizaciji. Pripovjedač romana posljednji je preživjeli od "naše" vrste, strano biće toj djeci budućnosti, koja zapanjeno promatraju njegovu bradu i bijelu kožu, neotpornu na zračenje što prolazi kroz ozonske rupe – zbog čega ga zovu "Snjegović".
  Iako "Gazela i Kosac" reciklira poznate SF-štoseve – poput ogromnog pileta posuđena iz jednog Pohlova romana što, radi praktičnijeg uzgoja, uopće nema glavu – to ne smeta jer je riječ o satiri, a ne o natjecanju u maštovitosti. Satira pogađa osim genetskog inženjeringa, koji vodi "Kosac", i drugi najuonosniji biznis današnjice, to jest pornografiju, čija je žrtva "Gazela", treća osoba u ljubavnom trokutu sa Snjegovićem. Kao i svaka satira, i "Gazela i Kosac" imaju jaki politički naboj. Za usporedbu, Margaret Atwood je u "Sluškinjoj priči", objavljenoj u Hrvatskoj 1988., opisala budućnost SAD-a u kojoj dolazi do ustanka kršćanskih fundamentalista protiv savezne vlada i uspostavljanja teokratske države slične Iranu. Možda George W. Bush i nije ostvarenje tog predviđanja, ali svakako mu je bliže nego što bi to autorica željela. 
  Vjerojatno ista stvar vrijedi i za "Gazelu i Kosca": svijet kojim vlada proizvodnja ljudskih dijelova i pornografija, u kojem su sve veća područja posvemašnje bijede i zapuštenosti, u kojem je umjetnost mrtva i u kojem se rađa novi naraštaj imun na bilo kakva znanja o prošlosti nije nikakav SF, već ono što piše u svim novinama.