Anto NobiloNacional je doznao da je jedan od glavnih razloga zbog kojih je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte zatražila ponavljanje postupka protiv Tihomira Blaškića "utvrđena nevjerodostojnost dokumenata pristiglih u žalbenom postupku", a koji su išli u prilog Blaškićevoj obrani. Ta relativno nejasna pravna formulacija otkriva da povod za taj zahtjev haaškog tužiteljstva nisu samo mogući iskazi novih svjedoka upoznatih s pokoljem u Ahmićima, zbog čega je Blaškić prvobitno osuđen na 45 godina zatvora.
Glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte svojim je zahtjevom za ponavljanje postupka protiv Blaškića iznenadila hrvatsku javnost i šokirala njegovu obitelj. Prvi je tu informaciju 26. kolovoza 2005. objavio tjednik Globus, tvrdeći da Del Ponte ima nove informacije o Blaškićevoj krivnji, i to na temelju tvrdnji novog tajnog svjedoka tužiteljstva. Globus je pretpostavljao da bi taj tajni svjedok mogao biti ili Paško Ljubičić ili Miroslav Bralo Cicko.
Nacional je iz krugova bliskih tužiteljstvu doznao i da Carla Del Ponte ima više, navodno čak 4 svjedoka, čiji iskazi proturječe tezama Blaškićeve obrane, po kojima je Blaškić u vezi sa Ahmićima izdavao obrambene zapovijedi u legitimnoj vojnoj operaciji. Dvojica od četiri nova svjedoka imaju status zaštićenih.
Moguće je da je jedan od tih novih svjedoka osoba koja je nakon 2000. bila zaposlena ili još radi u hrvatskom MUP-u.
Istražitelji Carle Del Ponte tijekom 2004. dobili su dokument koji ih je naveo da povjeruju da je sudsko vijeće koje je prije nešto više od godine dana Blaškiću smanjilo kaznu sa 45 na devet godina zatvora, svoje uvjerenje o postojanju dvostruke zapovjedne odgovornosti nad hrvatskim postrojbama u BiH, kojima je zapovijedao i Blaškić, dobrim dijelom temeljilo na jednom krivo interpretiranom dokumentu MUP-a.
Riječ je o dokumentu pod nazivom "Saznanja MUP-a RH o događajima vezanim za zločine u Ahmićima", koji ima 20 stranica. Na njima su opisani uzroci hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH i Lašvanskoj dolini, struktura vojne i civilne vlasti na području Srednje Bosne i raspored vojnih formacija u vrijeme Ahmića, zločin u Ahmićima, postupanja zapovjedne strukture HVO-a i SIS-a i određenih hrvatskih službi nakon zločina, involviranost obavještajnih sustava RH i državno-političkih organa u istrazi oko zločina u Ahmićima, te manipulacija s dokumentacijom HVO-a.
Između ostalog, sporni dokument MUP-a govori o postojanju dvostruke zapovjedne odgovornosti u području gdje je zapovijedao Tihomir Blaškić.
Dobrim dijelom nastao je kao rekonstrukcija onoga što je o ratnim zbivanjima na tom području BiH iznio Toni Nobilo. Hrvatska policija počela se time baviti nakon što su Ante Slišković i Tomislav Vlajić, nakon višegodišnjeg skrivanja tijekom 2000., pronađeni u okolici Zadra, gdje su mirno živjeli pod lažnim imenima. Protiv njih je pokrenuta istraga, a jedna od osoba koja je o okolnostima zbivanja u Ahmićima surađivala s policijom bio je Anto Nobilo, odvjetnik Tihomira Blaškića.
Dijelom na temelju njegovih izjava nastao je i sporni dokument MUP-a, prvotno kako bi poslužio kao osnova za kazneno gonjenje Sliškovića i Vlajića. Postupak protiv do danas nema pravosudnog epiloga, navodno zbog nedostatka dokaza.
Sporni dokument MUP je potom poslao u Haag. Potom ga je dao Nobilu, koji ga je naknadno također uložio u Blaškićev spis. Međutim, obje su strane vjerojatno svjesno napravile manipulaciju, koja bi Blaškića mogla koštati ponovnog prolaženja kroz neizvjesnost sudskog postupka.
Ni MUP ni Nobilo nisu prvotno haaški sud informirali da se radi o dokumentu koji je nastao i na temelju Nobilovih spoznaja. Međutim, to su haaški tužitelji doznali tek 2004., kada su došli u posjed proširene verzije spornog dokumenta MUP-a. Nije poznato tko je i u kom povodu haaškom tužiteljstvu opet slao taj dokument, ali u toj se verziji dokumenta vidjelo da je jedan od izvora saznanja, ako ne i jedini izvor, upravo Anto Nobilo. Utoliko su Nobilove spoznaje bile podloga za nastajanje tvrdnji o postojanju dvostrukih zapovjednih linija nad hrvatskim postrojbama u BiH, koje je poslije MUP pretočio u formalni dokument. Iz prve verzije to se nije moglo vidjeti, jer je ona poslana nekompletna, samo uz napomenu da je MUP došao do tih nalaza. Nije pisalo kako.
Vidjevši što se dogodilo, haaško tužiteljstvo zaključilo je da se s tim dokumentom manipuliralo, te da je netko obmanuo sudsko vijeće koje je odlučivalo o Blaškićevoj sudbini. Drugim riječima, sudsko vijeće je MUP-ov dokument prihvatilo kao nešto što je prihvaćeno kao institucionalni stav, ne znajući da je dokument nastao dijelom i kao rekonstrukcija spoznaja zainteresirane strane u postupku, odnosno branitelja optuženog Blaškića.
Nakon što se Blaškićev odvjetnički tim žalio na prvostupanjsku presudu od 45 godina zatvora, njegov odvjetnik Anto Nobilo poslao je u Haag brojne dokumente koji su išli u prilog tezi da Blaškić nije imao kontrolu nad svime što se događalo u zoni njegove zapovjedne odgovornosti. To je na koncu Blaškiću smanjilo zatvorsku kaznu na 9 godina. Među njima je bio i sporni dokument.
Iako postoje brojni dokumenti koji idu u prilog tomu da Blaškić nije odgovoran za sve ono što mu se stavljalo na teret, ipak nema puno dokumenata koji izravno i pismeno potkrepljuju tezu o postojanju dvostruke zapovjedne odgovornosti u Srednjoj Bosni. Zato tužiteljstvo vjeruje da bi u ponovljenom postupku moglo dovesti u pitanje i vjerodostojnost još nekih dokumenata koje je Nobilo koristio za obranu Blaškića.
Okolnosti koje su dovele do zahtjeva tužiteljstva za ponavljanjem postupka Blaškiću neugodne su za njegova odvjetnika Nobila, jer bi ga tužiteljstvo moglo opet optužiti za omalovažavanje i nepoštivanje Haaškog suda.
Nobilo je 11. prosinca, 1998. u postupku protiv Blaškića već bio osuđen za nepoštivanje suda i kažnjen sa 4545 Eura. Kažnjen je jer je za vrijeme suđenja Blaškiću otkrio podatke o identitetu i zanimanju zaštićenog svjedoka, koji je svjedočio za Tužiteljstvo u slučaju Aleksovski. Desetak dana poslije izricanja kazne odobreno mu je i pravo na žalbu protiv te odluke, što je on i učinio, tvrdeći između ostalog da nema dovoljno novca za plaćanje kazne. Na službenoj Internet stranici haaškog suda nije dostupan podatak je li Nobilova žalba usvojena.
Haaško tužiteljstvo na Nobila sumnjiči i da je informirao javnost o zahtjevu Carle Del Ponte za ponavljanjem postupka protiv Blaškića. Tužiteljstvo je taj zahtjev sastavilo koncem srpnja, (navodno 27. srpnja op.a.), a Nobilo je dio tog zahtjeva dobio faksom 2. kolovoza. Navodno mu je nestalo papira u telefaksu, pa nije primio nekoliko zadnjih stranica, te nije znao o čemu se radi. Blaškića je zato informirao o čemu se radi sredinom kolovoza, a istoga dana kada je Globus objavio vijest o namjerama tužiteljstva, Nobilo je sa Blaškićem već zatražio od Vlade plaćanje obrane.
U međuvremenu je Blaškićev odvjetnik o namjerama haaškog tužiteljstva dao i izjavu na Novoj TV, što je bio razlog da ono zatraži snimku te njegove izjave od te televizije, jer se radi o povjerljivom slučaju, koji se nije smio otkrivati javnosti.
Nitko osim Nobila nije posve upoznat sa namjerama tužiteljstva, te sa onime čime tužiteljstvo raspolaže u tom slučaju. Tražeći od Vlade da nastavi Blaškiću plaćati obranu, Nobilo nije govorio o detaljima dopisa koji mu je stigao iz Haaga, navodeći da se radi o povjerljivom aktu. Međutim, krugovi bliski drugim haaškim optuženicima za Ahmiće potvrdili su Nacionalu da i oni imaju zahtjev za ponavljanjem postupka Blaškiću, koji je dobio Nobilo. Ako je to točno, onda im je samo Nobilo mogao dati taj povjerljivi spis, što nije smio učiniti. Međutim, sve to sugerira da se Nobilo počeo informirati kod njihova braniteljskog tima što Ljubičić ili Bralo namjeravaju govoriti u svoju obranu, kakvim dokumentima raspolažu i hoće li teretiti Blaškića.
Nacional je o svemu zatražio Nobilov komentar, ali on do zaključenja ovog teksta nije bio dostupan. Sve to ne znači da je ponavljanje postupka protiv Blaškića izvjesno niti da bi njegova pozicija u eventualno ponovljenom postupku bila puno lošija. Među ostalim, Blaškiću bi u prilog moglo ići i to što je već bio osuđen te što Haaški sud ionako kasni s radom i želi što prije dokončati predmete koji su u tijeku. Takav razvoj događaja i moguće manipulacije dokumentima otvaraju i mogućnost da se netko iznova priupita jesu li i neke druge presude onda također donesene na temelju krivo interpretirane dokumentacije.