Bjeloruski diktator Alexander Lukašenko došao je na prilično suludu ideju da izbjeglicama koje traže azil u njegovoj zemlji ponudi mjesto stanovanja u tzv. Ničijoj zemlji koja je najteže pogođena černobilskom katastrofom. Smatra se da je Bjelorusija zemlja koja je najteže pogođena radioaktivnošću nakon što je eksplodirao nuklearni reaktor u Černobilu 1986. godine. Sjeverni vjetar je u trenucima nesreće nosio oko 70 posto radioaktivnih čestica prema Bjelorusiji, kontaminirajući posebno regiju oko bjeloruskog grada Gomela. Upravo u toj regiji Lukašenko želi naseliti izbjeglice koje uglavnom dolaze iz Afganistana, Pakistana i Vijetnama i kojima je Bjelorusija samo tranzitna zemlja prema Zapadu. Oni međutim, zbog restriktivne imigrantske politike Europske unije, kojom sada graniči Bjelorusija ne mogu prijeći granicu i ostaju praktički zarobljeni u Bjelorusiji. Prema Lukašenkovim planovima uskoro bi trebalo preseliti oko 200 tisuća izbjeglica iz gradova poput Minska i Bresta u najsiromašnije dijelove te ne baš bogate zemlje, od čega oko 22 tisuće u područje oko Gomela gdje je, prema riječima stručnjaka, rizik od obolijevanja raka kod djece oko 55 puta veća nego što je to uobičajeno i gdje ih čekaju prazne kuće žitelja koji su iselili pred katastrofom. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će jedna od tri osobe sa tog područja oboljeti od raka tijekom svoga života. Izbjeglice bi preseljenjem automatski dobili azil i formalna statusna prava kakva imaju državljani Bjelorusije. Lukašenko ovaj čin opravdava ekonomskim uzdizanjem te regije, a zemlje iz kojih uglavnom dolaze izbjeglice redovito u svojim govorima naziva «kriminalcima s nuklearnim oružjem».Prema obavještajnim podacima zemalja EU u «crnom trokutu», području između Moskve, Kijeva i Minska, čeka oko 2 milijuna imigranata kako bi otputovalo na Zapad i upravo je stoga EU 2003. godine uložila oko 400 milijuna eura kako bi povećala nadzor svoje granice. Prema UNHCR –u svake godine oko 40 tisuća ljudi prođe kroz Bjelorusiju želeći se dokopati Zapada.