Vedrana RudanOvo što se meni događa je nevjerojatno. Moje su knjige, ni dragi bog ne zna zašto, postale popularne u Poljskoj. Zato me poljsko Ministarstvo kulture pozvalo u Krakov na međunarodni literarni festival. Moja izdavačica mi je predložila da nekoliko dana provedem u Varšavi. Platila nam je Šeraton. Nama? Nisam vam rekla, javno, osoba sam koja pljuje po muškarcima, tajno, nikamo ne idem bez muža, a on bez mene ide samo u megamarkete, to mi se gadi. Šeraton?! Soba ogromna, raskošan krevet, kupaonica okovana mramorom, u kupaonici ulja, šamponi, regeneratori, sapuni, mlijeka za tijelo... Garderoba velika kao moja spavaća soba, kad se otvore vrata, uključi se svjetlo... Bar s tko zna koliko bočica... Jeste li ikad bili negdje gost oko koga svi sumanuto skaču i pogađaju mu želje? U koji restoran želite? Kineski, talijanski, poljski, libanonski... Riba? Meso? Povrće? Vino? Francusko, čileansko, kalifornijsko, talijansko... Varšavski restorani zastrašujuće su skockani.

Konobarice, sve odreda ljepotice, lebde u prostorijama među cvijećem koje je toga jutra stiglo iz Amsterdama. Hrana na tanjurima izgleda senzacionalno. Komad guske crn poput čađi mekan je kao putar, uz njega džem od nekog voća i krumpir ušuškan u zelene travčice. Kolači... Umrijeti a ne kušati poljske kolače nema smisla. Od pjene, slatkog praha, šlaga, čokolade, oraha, voća, cvijeća, ledene vode boje mente... Što bi svaki stranac morao vidjeti u Varšavi? Moja izdavačica Basia koja je uz mene bila sedam dana rekla je, Stadion! Stadion je stadion. Zdanje koje su nekad davno izgradili poljski radnici da bi ruske i poljske komunističke glavešine imale gdje držati govore. Stadion je ogroman ali trošan, doslovce se mrvi čovjeku pred očima. Ipak, na toj ruševini prohujalog vremena žive tisuće jadnika.

Rusi, Mongolke, Ukrajinci, Kinezi, crnci iz tko zna kojih zemalja, Vijetnamci imaju svoju školu, dječji vrtić, čitav mali grad. Na prodaju se nudi sve zamislivo po nezamislivim cijenama. Sinu sam kupila ruske vojničke čizme. Visoke su, kožnate, okovanih peta i vrhova, piše da su “oil resistant”, kad Rusi ratuju, u njima ratuju, ako itko u mraku krene na moga sina, obranit će se. Sto pedeset kuna. Tenisice svih svjetskih marki, najnovija muzika, najnoviji filmovi, starinski lusteri, parfemi, srebrni pribori za jelo, Staljinove biste, Lenjina nema. Kad se na Stadionu pojavi policija, ne sakriva se roba, skrivaju se prodavači. Nitko od njih nije legalno u Varšavi. Svi, bez obzira na boju kože ili oblik očiju, govore poljski i engleski koji ja razumijem. Kod Gruzijaca se može popiti odlična turska kava, kod Ruskinje koja prodaje drvene kutije, čaj. Kutije su č a r o b n e. Na njima snijeg, srebro, zlato, djevuška na ramenu nosi vodu, na glavi joj crveni rubac, princ čeka princezu, obučen u zlato, na njega laje pas... U tim se kutijama drži nakit.

U mojoj ruskoj kutiji počiva komad jantara, u njemu leprša leptirić star milijun godina... Štand sa satovima! Roleksi, gučiji, šaneli... Mali roleks deset kuna, veliki, zlatni, težak poput kamena, trideset kuna. Svi moji prijatelji će za novu godinu dobiti rolekse, sve prijateljice gučije i šanele. Na tom sam se stadionu zaista osjećala među svojima. Tamo, u prašini pokojnog komunizma, živi budućnost moje djece. A onda smo vlakom krenuli u Krakov. Tri sata vožnje, vlak brz i čist. Hotel u Krakovu, zove se Pod ružom... Mali hotel, kava trideset kuna. Kad uđete u hotel, na vas se ruše slapovi bijelih ruža, u sobi raskošan krevet, opet garderoba, zavjese od teške svile u tri nijanse, ružičasta, ljubičasta, boja vanilije, plazma na zidu, u kupaonici ogromna kada, tisuću bočica, debeli, kupaći ogrtači, papuče... Istoga sam trena poželjela sve te bočice strpati u kofer, a onda sam se sjetila da tu ostajemo tri dana. Imat ću vremena oteti i rukavice za čišćenje cipela i kape za tuširanje i nekoliko sapuna koji mirišu na divlju ružu i pribor za šivanje, iglu, konce i dva mala dugmeta. Krakov! Ako ste ikad u životu ušli u priču braće Grimm, onda ste bili u Krakovu. Palače. Prekrasne, stare kuće. Crkve. Trgovi. I tisuće ljudi koji šeću prastarim ulicama. Bijeli krupni konji upregnuti u bijele kočije voze turiste koji ne mogu vjerovati svojim očima u kakvoj se ljepoti nalaze. Englezi, Nijemci, Skandinavci, Mađari, Turci, Irci, Arapi, Amerikanci, Talijani... U Krakovu je čitav svijet.

Na svakom koraku prodaje se nakit i kolutovi od kruha posuti sezamom ili solju, Krakov je poznat po tom kruhu. Netko nam je rekao da treba otići u Židovsku četvrt. Otišli smo. U toj četvrti vjerojatno nema Židova, ali su židovski restorani neodoljivi. Da li se hladni kolač od sira, s grožđicama, zove paska? Gutati kolač od hladnog sira?! Aaaaah! A onda smo krenuli prema gradu koji se zove Novi Sonč. Tamo me dočekalo onoliko ljudi koliko me u Zagrebu neće nikad. Među njima je bio i jedan od najpoznatijih poljskih pisaca Andrej Stasjuk. Fenomenalan frajer. S njim i njegovom krasnom ženom otišli smo na ručak u Stari Sonč i slušali kako je zaljubljen u Cres i Lubenice. Zimi. Bili smo i blizu Aušvica, u gradu Bielsko-Biala, tamo na sveučilištu postoji katedra za hrvatski jezik, da li to netko u Hrvatskoj zna? Moji su domaćini razgovarali sa mnom na mom jeziku, puštali su hrvatsku muziku, govorili o mojoj zemlji onako kako ja govorim o Poljskoj. Neki od njih rekli su mi da volim Poljsku jer je ne poznajem. Ja sam rekla njima da oni vole Hrvatsku jer je ne znaju. Nema veze, drugo želim reći, vratili smo se u Varšavu, u onaj Šeraton, pred hotelom su stajale dvije prekrasne kurve i gledale u moga muža kao u nekoga tko ih ne može platiti. A ja sam mislila da nas je karta krenula.>email to:Vedrana Rudan