"Ja, Badra, izjavljujem da sam sigurna samo u jedno: da upravo ja imam najljepšu pičku na svijetu, najljepšeg oblika, najjedriju, najdublju, najtopliju, najslinaviju, najbučniju, najmirisniju, najraspjevaniju, najsladokusniju kurcima kada se uzdižu poput harpuna." - napisala je žena koja se obara na islamske tabue o putenosti, dvostruka mjerila u pravu na užitak, uskraćivanje prava na izbor životnog stila u kulturi koja je nekoć davno iznjedrila najljepše erotske retke u povijesti svjetske književnosti, a danas pribjegava najgorim okrutnostima spram ženskog roda.

Prošlogodišnji hit s francuskih ljestvica, kažu prodan u nakladi od pedesetak tisuća primjeraka, pripovijeda priču o seksualnom buđenju, spoznavanju spolnosti i erotskom sazrijevanju muslimanke zvane Badra. Badem je metafora njezine spolnosti i spolnih organa: isprva neugledna smežurna opna, pa tvrda ovojnica kojom se siže do slasnejezgre. Podnaslov "intimna priča" govori zapravo, kako smišljeno marketinški glasi u engleskom izdanju, o "seksualnoj pobuđenosti muslimanke". I dalje, sažeto, može se reći kako one koje ga hvale ističu da je riječ o erotskom djelu koje ruši tabue o ženskoj spolnosti u islamskom svijetu, dok oni koji ga kude viču da je to puka pornografija i smišljena provokacija.

Elem, Badra u dobi od dvadesetak godina napusti više nego dvostruko starijeg muža, kojem je bila treća žena. Prve dvije je otpravio jer mu nisu dale nasljednika, ali ni Badra nije zatrudnjela tijekom nekoliko godina braka i uglavnom bračnog silovanja. Iz svoga pustinjskog mjestašca, Badra stiže u veliki grad Tanger, k svojoj teti Selmi (koja joj je izgleda ipak strina, ali to je samo jedna od niza nespretnosti u prijevodu, koji k tome pati od odveć doslovnosti i nepoznavanja hrvatskoga, zbog kojih se mjestimice doima da je izvornik, usprkos činjenici što je riječ o jel'te stilski nepretencioznom djelu, možda ipak jezično dorađeniji te stoga i tečniji, dopadljiviji), emancipiranoj gradskoj ženi, izravnoj - bez dlake na jeziku - i duhovito ciničnoj. Selma je sigurno najzanimljiviji i najdojmljiviji lik romana, premda jednako nedorađen, plošan i nabačen u smislu da samo predstavlja tip ličnosti, kao i svi ostali. No, dalje priča kaže: Selma, vrsna kuharica, izdržava se pripremom domjenaka za gradsko visoko društvo u koje uvede i seljančicu Badru, željnu seksualnih avantura. Tako ona upozna bogatog koljenovića kardiologa Drisa, školovanog u Europi, u zrelim godinama, obdarenog veličinom i tehnikom. S njim otkrije sve slasti i strasti puti, zaljubivši se ostaje mu ljubavnicom desetak godina, "S Drisom sam znala da mi se duša skriva među nogama i da je moje spolovilo hram uzvišenosti." Ne samo njegova šaranja, ponižavanja, podsmjehivanja nego mu je oprostila i grupnjak s lezbijkama, a "pukla" je kad joj je priznao užitak s muškarcem. U međuvremenu ju je pohotni kirurg ipak zbrinuo i stambeno i poslovno, te ga ona odluči ostaviti i otada prakticira samo jednokratan seks. Putuje svijetom, živi u obilju i ševi se otprilike gdje god i s kim god stigne. Nedužna sirotica postala je bjelosvjetska kraljica seksa. Međutim, pripovijest o Badri ispripovijedana je u cik-cak vraćanjima u njezino djetinjstvo i mladenaštvo. Tako doznajemo detalje o prvim spoznajama spolnosti, o tinejdžerskoj homoseksualnosti, o spolnom svjetonazoru i seoskim nastranostima u magrepskoj zabiti, o čuvanju djevičnjaka i načinima razdjevičenja i slično. Kao što nam se tijekom opisa života u Tangeru otkrivaju detalji o spolnim navikama gradskog svijeta koje je dijelom europeizirano.

Eh, teško je tu i nezahvalno biti kadija (i ne samo zbog ženske solidarnosti, nego i simpatija spram projekta i nakane). S jedne strane činjenica jest da taj roman ne bi bio medijski zanimljiv da ga je napisala Europljanka ili Amerikanka (iako tu nije riječ o islamskim "vagininim monolozima"), nego mu draž novog (ne i zabranjenog) voća daje upravo činjenica što je jedna muslimanka u kontekstu događaja poslije 11/9/01 odlučila prozboriti o spolnoj nepravdi i spolnom nasilju koje se čini ženama u ime vjere, a u kulturi koja se nekoć davno dičila upravo suprotnim: u svim svojim očitovanjima bila je posvećena erotici, davanju i primanju užitka. S druge pak strane riječ je o zanimljivoj građi, doduše ne književnoj nego antropološkoj. Naime, autorica je opisala spolnu praksu magrepskih zemalja: u rasponu od patrijarhalne podređenosti žena u seoskim i siromašnim sredinama s provalama sirove erotike (npr. u ženskim razgovorima jedna se posluži mrkvom…) do licemjerja bogate i obrazovane gradske sredine koja prešutno tolerira svaki nemoral i sva, recimo, odstupanja od norme, sve dok to nije javno. Tako podroban opis Badrina osvještavanja tržišne vrijednosti vlastita spolovila (kad ga kao djevojčica pokaže dječacima za sitniš) ili pak promatranja grupne masturbacije dječaka i otkrivanje iste djelatnosti u djevojčica ili svekrvina guranja prsta u njezinu vaginu eda bi provjerila je li himen cijel ili naposljetku i ljubavnikov doživljaj spolnog čina s muškarcem svjedoče više o autoričinoj nakani da popiše sablažnjivo i sablazni popisom, nego da stvori umjetničko djelo. I u tome je uspjela.

Uostalom, Badra je zapravo krajnje jednodimenzionalan lik jer je sazdana samo i isključivo od spolnosti - do tako apsurdnih podrobnosti kao što je njezina opsesija da ima najljepšu i najpoželjniju pičku na svijetu. Nema nijedne druge njezine ljudske dimenzije - niti autoricu to zanima. Usredotočila se na odabrane aspekte razvoja i doživljavanja ženske čulnosti. I utoliko je Badem prije svojevrsni pokušaj kratkog literariziranog islamskog Izvještaja Hite - u smislu željenog efekta, nego što je Nedžma kakva Erica Jong ili Eve Ensler u čadoru. Sociološki i antropološki pristup ženskoj tjelesnosti i osvještavanju sladostrasnih užitaka, kontekstualno određivanje ženske spolnosti u određenoj kulturi s tek naznačenim poimanjem vjere i grijeha, smišljeno rušenje tabua o spolnosti - ključni su aspekti knjige. Utoliko ona nije erotska, premda se mora priznati da je autorica imala tu i tamo nekoliko nadahnuća i uzleta, a još manje pornografska. Isto tako, ne može se reći niti da je uvredljiva spram vjere, jer junakinja nije aktivna vjernica i vjera nema nikakvu ulogu u njezinu životu - kao uostalom niti išta drugo, osim spolnog čina i orgazmičkih stanja. Jest da je priznala kako pokušava održavati ramazanski post, ali potentni ljubavnik joj svojim ukrućenim udom bez otpora slama volju.

Još jedan je čimbenik marketinški dobro iskorišten da knjizi doda draž prelaženja društvenih granica doličnosti: anonimnost autorice. Priča kaže da potječe iz Maroka, da je zašla u četrdesete, da je zaposlena žena, da bi je kamenovali kad bi otkrila svoj identitet, da piše dalje… Premda se stvar pokušava prodati pod autobiografsku, s malo zdrave pameti i tri spoznaje iz psihologije, bjelodano je da Badrin život ne može biti autobiografski - barem ne u cjelini. Badra jest konstrukcija, kao što je jasno da su u njezinim doživljajima sudjelovale brojne žene iskustvo kojih je autorica prikupila i sažela bez suptilnog psihologiziranja. K tome, nelogično je da bi autorica koja je danas četrdeset-i-nešto-godišnjakinja tijekom šezdesetih bludničila po Tangeru, kada je datirana radnja romana. I tako dalje.

Nedžma (što znači zvijezda) jamačno je odvažna u svom nastojanju da pokaže kakva je spolna praksa arapskoga svijeta, koliko je kontradiktorna, kako se sve zatiru žene i kako se one tome mogu suprotstaviti. Hajmo reći da je to poruka zapadnome čitateljstvu, dok muslimankama želi poručiti da spolni užitak nije ženi zabranjen i nedostupan. Nadajmo se da je muslimanke doista i čitaju te da im daje smjelost i za akciju.