Suđenje generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku nastavljeno je svjedočenjem stanovnice Gračaca Vide Gaćeše koja je rekla da je u pet sati 4. kolovoza 1995. počelo granatiranje mjesta zbog čega je bila primorana skloniti se u Vučipolje kod roditelja.

"Do pola deset ujutro na Gračac je palo već oko sto granata", rekla je Vida Gaćeša koju je ispitivao Markačev odvjetnik Goran Mikuličić. Mikuličić je potom svjedokinji pročitao dio iskaza Mile Sovilja, novinara kninske televizije, u kojoj piše da je tog dana "do 16. sati na Gračac palo oko 15 granata", no ona to nije komentirala.

Također, prema njezinom svjedočenju, Gračac je tijekom dvije godine, od 1993. pa sve do početka Oluje, bio povremeno granatiran, "zimi oko deset granata tjedno a ljeti češće, i do 30 projektila tjedno".

Mikuličić je izračunao da bi to tijekom dvogodišnjeg razdoblja bilo oko 1440 granata, izrazivši čuđenje izjavom Vide Gaćeše da usprkos tome, "nitko nije poginuo, a učinjena je tek manja materijalna šteta". Na pitanje da li to izgleda vjerojatno i da li je pretjerala u broju granata, Gaćeša je odgovorila da granate nisu padale na naseljena područja. Mikuličić se ponovo pozvao na svjedočenje Sovilja koji je u izjavi za tužiteljstvo rekao da su stanovnici Gračaca imali iskustvo s granatiranjem samo 1993. tijekom vojnih akcija Medački džep i Maslenica.

Na suđenju od 25. travnja Sovilj je kazao da je Gračac bio vrlo važno prometno čvorište, a kroz njega je prolazio i "famozni oklopni voz" krajinske vojske, te da su gađani vojni ciljevi, poput - željezničke postaje, obližnje skladište streljiva, križanje putova za Zadar, Zagreb i Knin, mlin u kojemu je čuvana municija i vojna oprema, zgrada općine u kojoj je dijelom bio i štab pobunjeničke brigade. Vida Gaćeša je, međutim, izjavila da su spomenuti objekti, po njezinim saznanjima, bili "skladišta robe široke potrošnje".

U drugom dijelu suđenja govorio je svjedok tužiteljstva Vladimir Gojanović, predsjednik šibenske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata koji je izjavama tužiteljstvu 2004., 2005 i 2008. godine potvrdio da je tijekom Oluje došlo do pljački i paljenja kuća te da je jedan zarobljenik vojske pobunjenih Srba ubijen. Gojanović je, prema vlastitim riječima, sudjelovao u akcijama čišćenja terena, što je uključivalo ulazak u kuće i objekte "u cilju otkrivanja neprijatelja, oružja ili neke treće opasnosti" po hrvatske vojnike.

"Sve su kuće bile prazne", kazao je Gojanović i objasnio da su se svi civili koji su zatečeni na području djelovanja pregledani i poslani u sabirne centre jer se "u vojnoj akciji nije znalo tko je stvarni civil a tko prerušeni vojnik", Također je izrazio uvjerenje da su ti civili u potpunosti bili pod vojnim nadzorom.Gojanović je, na pitanje tužitelja o napucima glede postupanja prema civilima, imovini i ratnim zarobljenicima, istaknuo da uoči Oluje, od 2. do 4. kolovoza tijekom mobilizacije, "nije dobio nikakve naputke o tim pitanjima".

Posvjedočio je da ta dva dana nisu ni znali za Oluju, dnosno o kakvoj se akciji radi, ali da su naputak da "treba sačuvati sigurnost civila" dobili u tijeku akcije."Informacija je prenesena u hodu, ali nikakve naputke nismo dobili prije samog početka akcije", rekao je Gojanović.

Gojanović je na svjedočenju opisao da je selo nedaleko od Kistanja u vrijeme ulaska njegovog voda bilo u "dobrom stanju" ali da je tjedan dana kasnije bilo spaljeno i popljačkano.U Kistanju je 6. kolovoza bilo puno vojske a vladalo je stanje "nereda", kazao je Gojanović koji će svoj iskaz nastaviti i u petak kada će biti podvrgnut i protuispitivanju.

Gojanović je trebao svjedočiti kao zaštićeni svjedok ali je odlukom suda njegov identitet ipak otkriven.