Srećko JurdanaGrčki sud odrezao je Kristi Laptalu drakonsku kaznu - četrnaest godina i dvjesto tisuća eura - što je u hrvatskoj javnosti izazvalo konsternaciju. Pravosudnu presumpciju nevinosti lokalni mediji pretvorili su kod Laptala u kategoričku činjenicu, i kreirali opći dojam da je kapetan Laptalo podvrgnut strahovitoj nepravdi. Taj patriotski kućni dojam nije mu pomogao na sudu, koji se orijentirao prema drugim kriterijima. Svjedočenje dubrovačke gradonačelnice kako je Kristo Laptalo častan čovjek, iz poštene obitelji itd., nosilo je utješnu melodramatsku poruku za uši svih onih koji u Laptala vjeruju, ali s pravnog aspekta bilo je potpuno irelevantno. Populističko uvjerenje da Laptalo nije kriv proizvelo je i pritisak na političku sferu: Sanader je morao nešto poduzeti, i obavijestio je javnost o svojoj aktivnoj ulozi, odnosno da se zbog slučaja Laptalo dopisuje s grčkim premijerom Karamanlisom, i da će “Hrvatska učiniti sve što može”. Za nijansu oprezniji Mesić izjavio je da se do drugostupanjske presude za Laptala ne može učiniti uglavnom ništa.

Prema dostupnim informacijama, za sud je indikativna bila Laptalova uloga u raspoređivanju tereta na brodu. Navodno je među sanducima s bananama samo onaj s drogom nosio zelenu etiketu - svi drugi bijelu - i bio je u skladištu istaknut u prvome redu, što se protumačilo kao namjera da se u luci maksimalno olakša njegovo preuzimanje. Kapetan Laptalo je, za sud, bio osoba koja je donijela odluku o takvom pozicioniranju inkriminiranoga tereta, što znači da nije paušalno osuđen isključivo prema apstraktnoj “zapovjednoj odgovornosti”, nego i zbog izravnoga korištenja zapovjednih ovlasti u krijumčarske svrhe. Kako stvari stoje, njegovu obranu, da nije znao što se u brodu prevozi, sud je anulirao njegovom ulogom u određivanju položaja sanduka. Što će dalje biti, vidjet će se.

Kad je o drogi riječ, odbacivanje argumenata obrane u mnogim zemljama automatski donosi zastrašujuće presude. Hrvatska ne pripada među takve zemlje, i to je njezin specijalan psihološki problem. Za nju su te presude nepojmljive. Hrvatsko pravosuđe, i društvo u cijelosti, prema krijumčarenju i preprodaji droge ponašaju se krajnje permisivno. Uživanje droge ovdje se doživljava kao zabavan oblik društvene komunikacije, a kazne za distributere gotovo su simbolične, bez obzira na činjenicu da od nje svakodnevno umiru mladi ljudi. Krijumčarenjem droge na veliko bavili su se u Hrvatskoj i pojedini pripadnici policije, i obavještajnoga aparata, i braniteljskih udruga, i socijalitsko-birtaškoga miljea, i nitko od njih - kad su ga uhvatili - nije dobio kaznu koja može funkcionirati kao djelotvorno sredstvo odvraćanja od te aktivnosti. Slučaj Željka Maglova jedan je od primjera za razumijevanje koje hrvatska država postojano pokazuje prema narkodilerima, no sličnih ima mnogo.

---

Ako se u Hrvatskoj droga - unatoč nečuvenome mortalitetu koji je prati - prihvaća kao razmjerno benigan sociopatološki fenomen, drugdje se njezina distribucija nedvosmisleno tretira kao pokušaj masovnoga ubojstva. Da su Laptala slučajno inkriminirali u nekoj državi pacifičkoga ruba ili Afrike, za pedeset jedan kilogram kokaina dobio bi smrtnu kaznu ili doživotnu robiju. Svojedobno su na Suezu mornaru Antunu Beliću u brodskoj kabini pronašli nešto marihuane za koju je nepokolebljivo tvrdio da mu je podmetnuta, i umro je u egipatskom zatvoru iako su za njega intervenirali i Tito i Mesić. Grčka evidentno pripada među zemlje u kojima nema igranja s drogom, a Laptalo je u svakom slučaju žrtva te činjenice.

Ako je kriv, njegova kazna za hrvatske je pojmove paradoksalno visoka, ako je nedužan, ona je upravo dramatična i trajno će opterećivati savjest svih koji su sudjelovali u njezinom donošenju. No može li se o Laptalovoj odgovornosti danas izreći bilo kakav kategorički sud? Teško. Uočava se da je osuđen na temelju netransparentnih argumenata i indicija koje su javnosti predočene površno i maglovito, što svakako ne pojačava kredibilitet suda koji za jednog pomorskog časnika iz bliske države donosi ovakvu nemilosrdnu presudu. Cijeli njegov tretman u istražnom postupku bio je zapravo ciljano bezobziran, kao da je riječ o čovjeku osuđenom unaprijed. U prilog Laptalovim tvrdnjama da nije znao za drogu umjereno je govorio američki istražitelj koji se bavi narkorutama iz Južne Amerike, što kapetanu zasad nije donijelo nikakvu korist. Na drugoj strani, upravo su se u Hrvatskoj zadnjih dana javili glasovi koji produbljuju sumnju u vjerodostojnost Laptalove obrane.

Novinar Jutarnjeg lista (I. Z. Čičak) objavio je tekst u kojem tvrdi da je hrvatska policija Laptala već pratila zbog droge, i poziva se pritom na visoki policijski i visoki politički izvor, koji zbog osjetljivih razloga žele ostati anonimni. Izvori su navodno čak rekli: “Da ga nije uhitila Grčka, uhitili bismo ga mi.” Poznavajući Čička i okolnosti u kojima živi i djeluje, cinik bi mogao zaključiti da se njegova dva izvora - policijski i politički - skrivaju u jedinstvenome liku Ranka Ostojića, policajca koji se bavi politikom a pritom je u čvrstoj vezi s EPH. Kako god bilo, stvar je odjeknula, jer ide na Laptala kojeg su mediji bezrezervno branili. Počele su se na površinu izvlačiti i ranije špekulacije o Laptalovoj povezanosti s petrinjskim švercerom droge Dupalom, koji se pred naručiocima navodno opravdavao da mu je “pao pedeset jedan kilogram kokaina”. Mogla je to biti i Dupalova smišljena obranaška konstrukcija, jer je registrirana nakon objave Laptalove grčke afere.

Policija je promptno opovrgnula postojanje bilo kakve istrage nad Laptalom, i time Sanaderu sačuvala prostor da se - unatoč Čičku i njegovim izvorima - kod Karamanlisa i dalje nastavi zauzimati za kapetana koji će, ne zapuše li nekakav povoljan politički vjetar, umjesto “na skalini pored mora” svoju umirovljeničku lulu pušiti u grčkom zatvoru.

Robija za spužvuNakon godine dana - razmjerno kratko razdoblje za zrakoplovne procedure - završena je istraga o uzrocima pada vojnoga helikoptera u Vukovaru, i zaključeno je u njoj da je za nesreću odgovorna spužva kojom je, radi udobnosti VIP putnika, bio obložen interijer letjelice. Ta spužva, koja se po propisima proizvođača nije smjela ugraditi, navodno je blokirala veze između određenih komandi i helikopter učinila neupravljivim.

Pojedini stručnjaci izražavaju skepsu prema tom objašnjenju, i smatraju da spužva nije bila u stanju izazvati takav kvar. Kažu čak da su spremni na vlastiti rizik poletjeti u istom tipu helikoptera, s istom spužvom, i dokazati da je ona benigna. U svakom slučaju, spužva teško da može biti krivac: ako je njezino postavljanje izazvalo nesreću, krivac bi mogao biti onaj tko ju je postavio, ali o njemu se u nalazima istrage ne govori. Predsjednik Mesić duhovito je prokomentirao situaciju izjavom da nije kriv kamen, ako je netko nekoga udario kamenom. Vojnozrakoplovnoj birokraciji možda odgovara da se krivnja prebaci na spužvu, pa ako je tako, u redu: spužvu treba osuditi na bezuvjetnu robiju i plaćanje odštete, vjerojatno u lignjama.