Tjednima su me progonile mračne slutnje da bi se Ivi Pukaniću moglo dogoditi nekakvo zlo, posebno od trenutka kad su mu ukinuli policijsku zaštitu. Potiskivao sam ih, te slutnje, podređujući se urođenome ljudskome porivu - nekritičkome wishful thinkingu - da vjerujemo kako će sve na kraju završiti dobro, iako situacija na dobro ne upućuje. Puki nije o tome mnogo govorio, ali znao je da mu je život ugrožen, i ta se spoznaja poput kakva psihološkog fluida širila na ljude s kojima je komunicirao. Šutjeli smo, i strepili. Obuzet sam emocijama, i ne želim od njih bježati. S Pukijem sam trinaest godina, od prvoga broja Nacionala, i danas moram prihvatiti činjenicu da ga je banda uspjela pospremiti u grob. Pristupio mi je, kao mladi fotoreporter, sredinom osamdesetih u Stuttgartu na dvoranskom atletskom prvenstvu, i rekao: “Ja vas poznajem i samo sam vas došao pozdraviti.” Taj kratak susret - početak naše komunikacije - prerastao je s godinama u veliki zajednički društveni projekt, i danas završava ovim mementom.

Duša mi nariče za Pukijem, i za Nikom Franjićem. Samuraji ne plaču; oni šute i pamte. Obični smrtnici zato plaču umjesto njih. Ako postoji dobar čovjek na kugli zemaljskoj, onda je to bio Niko. Kad je prvi put došao u Nacional, pristupio mi je, predstavio se i pozvao me na kavu, što je nastavio činiti uvijek kad smo se vidjeli u redakcijskom kafiću. Junak slavonskih ratišta, svoj život nije definirao širenjem nezadovoljstva i potragom za braniteljskom mirovinom. Sa sto dolara u džepu otišao je nakon rata u Čile, neiskusan i oprezan do te mjere da u zrakoplovu nije htio uzeti ni besplatno piće koje mu je ponudila stjuardesa, strahujući da će za njega morati izdvojiti novac koji mu je bio potreban za osnovne životne potrebe, dok se ne snađe. Zahvaljujući svojoj inteligenciji, toploj komunikativnosti i obrazovanju koje je stekao u Južnoj Americi radeći za Coca Colu i druge firme, razvio se u vrhunskoga marketinškoga stručnjaka, čije je vrijednosti Puki - Bog ga je obdario sposobnošću brzoga prosuđivanja ljudi - prepoznao odmah čim ga je upoznao. Niko Franjić pao je rame uz rame s Pukijem, na drugom i podmuklijem bojištu, u trenutku kad je unaprijedio i stabilizirao svoj život i karijeru.

Mističan aspekt moje prirode, koji u stvarima i situacijama uočava skrivena značenja, alarmirao se prije dva tjedna kad sam u Nacionalu primijetio da mi je cijela kolumna intonirana crnom bojom. Puki je neprestano tražio načine da je grafički unaprijedi kako ne bi postala vizualno premonotona, i u jednom trenutku je - bez moga znanja - crninu u njenoj prezentaciji postavio kao dominantnu. Rekao sam mu drugi dan: “Što to radiš, Puki? Zar tražiš od mene da umjesto kolumni pišem osmrtnice?” Šutio je; odmah je shvatio konotaciju. Je li i ta njegova intervencija bila spontani znak predosjećaja opasnosti koja mu prijeti? U svakom slučaju, danas mu doista moram pisati osmrtnicu.

Tragično je, i nečuveno, što policija nije uspjela spriječiti takav razvoj događaja. Ukinuli su mu zaštitu, iako nisu otkrili tko ga je već jednom pokušao ubiti. Razumljivo je da pružanje permanentne zaštite za policiju predstavlja logistički problem, ali ona se ni po kojem kriteriju ne smije suspendirati dok postoji nerazjašnjena prijetnja. Sve da je i sam Puki zatražio njihovo ukidanje - što nije - policija je morala na snazi zadržati zaštitne mjere, jer znala je da ulicama ovoga grada cirkuliraju sile zla koje vrebaju svoj trenutak da ga ubiju. Nitko je od toga ciničnoga birokratskoga nemara ne će abolirati, tu hrvatsku policiju; sva su joj objašnjenja i opravdanja uzaludna. Teško je vjerovati da ga nema, našeg Pukija, da se ne će više pojaviti među nama sa svojim ironičnim dosjetkama, aluzijama i podbadanjima preko kojih je svima dizao motivaciju i raspoloženje. Njegova impulzivnost bila je u Nacionalu dio radne atmosfere. Mogli smo se svađati, raspravljati, ponekad i galamiti, ali bili smo s njim pravi drugovi, bez obzira na to tko je kakav status imao u redakciji. Raspolagao je s urođenim liderskim kvalitetama. U teškim profesionalnim situacijama nastupao je racionalno, i uvijek pronalazio rješenja. O svemu je vodio brigu, nadzirao je svaki detalj koji je za firmu bitan. Bio je onaj koji će povući kad drugi zastanu, i to je svima pružalo osjećaj sigurnosti. Njegov inventivni organizacijski duh neprestano je otvarao nove poslove i perspektive.

Mnogi novinari iz drugih redakcija odnosili su se prema njemu lešinarski. Kad je preživio prvi pokušaj atentata - samo zato što je ubojici zatajio pištolj - nazvali su ga prevarantom koji od sebe želi napraviti žrtvu kako bi skrenuo pažnju sa svoje obiteljske situacije. Suze su mu potekle pred kamerama kad se prisjetio svoje kćeri, koja je u stanu čula pucanj i odmah pomislila da je tatu netko napao, ali nisu prema njemu pokazali nimalo emocija. Napisao sam tada u Nacionalu, zar je potrebno da Pukija ubiju, pa da mu “kolege” povjeruju? U prokletom licemjerju koje nas okružuje, pokazalo se da je upravo to bilo potrebno. Stipe Mesić tada je kazao, prisjetite se Ibrahima Dedića kojega su svojedobno također u prvome pokušaju promašili, i nitko mu nije vjerovao dok ga u drugome nisu ubili. Sve je to bilo uzalud.
Novinarske ništarije odgovorne su za njegovu smrti koliko i policija

Novinarska bagaža nastavila je nametati svoju pervertiranu sliku stvarnosti, po kojoj je Puki nekakav opsjenar, koji je atentat na sebe izmislio. Niti jedan detalj koji mu govori u prilog nije pronalazio put do javnosti, pa ni činjenica da ga netko želi likvidirati kao psa. Te novinarske ništarije odgovorne su za njegovu smrt, koliko i policija koja ga nije zaštitila. Ruke su im obojene Pukijevom krvlju. Moralni bijednik imenom Ivan Zvonimir Čičak sprdao se u Jutarnjem listu s pokušajem Pukijeva ubojstva, a slijedila ga je poltronska ergela drugih, u rasponu od Orlande Obad i Ivanke Tome u Jutarnjem, do Nataše Škaričić i Jasne Babić u Slobodnoj Dalmaciji, odnosno Slavice Lukić i Gordana Malića u Globusu. Ni emotivni, vrlo prijateljski in memoriam što ga je šef EPH Nino Pavić - i Pukijev i moj vrlo dobar znanac, u mlađim danima i prijatelj - napisao nakon Pukijeva ubojstva, ne može poništiti sramnu ulogu koju su novinari njegovih izdanja odigrali ne samo nakon prvoga pokušaja atentata na Pukija, nego i u prezentaciji Pukijeve obiteljske drame koja je prethodila njegovoj pogibiji.

Mjesecima se u Hrvatskoj govori i piše o napadima na novinare, organiziraju se demonstracije i prosvjedi, i nitko, apsolutno nitko od svih tih velikih moralista nije u tom kontekstu osjetio potrebu da spomene kako su Ivu Pukanića izravno pokušali ubiti. On za njih nije bio novinar kojem je ugrožen život, nego nekakav sumnjivi lik kojega treba dezavuirati, ismijati, kompromitirati i po mogućnosti uništiti zajedno s njegovom obitelji i njegovim novinarskim projektom. Sad mogu likovati: Pukija više nema. Bio je veći novinar od svih njih zajedno, uspostavljao je društvene kontakte i dolazio do informacija o kojima oni mogu samo sanjati, i ostavio ih je sad da neometano nastave vegetirati u svojoj robotiziranoj hipokritskoj ograničenosti.
  Najkonzekventniji potez, što ga je učinilo Hrvatsko novinarsko društvo, bio je da Pukija isključi iz svojih redova, jer Puki toj mediokritetskoj udruzi - predvođenoj opskurnim strašljivcem Zdenkom Dukom - doista nije pripadao ama baš ni po čemu. Dok se oni trajno bave situiranjem svojih malenkosti u konglomeratu velikih interesa, on se bavio novinarstvom. Objavljivao je činjenice, koje su se uvijek potvrđivale kao točne. Cijela filozofija Nacionala bila je sublimirana u njegovome inzistiranju da se objavljuju činjenice, a ne mistifikacije. Na njega su, međutim, mistifikacije drugi primjenjivali raskošno, i živjeli od njih. Izmišljali su kako je prinudno hospitalizirao svoju suprugu zahvaljujući društvenim vezama. Nitko se nije osvrtao na službene podatke da je hospitalizacija provedena iz čvrstih medicinskih razloga i bez njegovoga utjecaja, s obzirom na to da se radilo o dugotrajnoj pacijentici koja je naglo pala u akutno euforično-afektivno stanje. Kad je Nacional vrlo obzirno i uvijeno - bez navođenja egzaktne medicinske faktografije - objavio da kod njegove supruge postoji anamneza, s namjerom da javnost obavijesti o pravome stanju stvari, napali su ga “zbog kršenja prava pacijentice”.

Tretirali su Pukija kao progonjenu zvijer i uskratili mu svako pravo na obranu. Sve što bi rekao ili poduzeo, iskorištavalo se protiv njega. Ekipa televizije Javno hr. njegovu je suprugu, koja je bila na rubu živaca, brutalno progonila po stanu i pokušavala iz nje izvući izjave protiv Pukija, ali njih nitko nije optužio zbog kršenja novinarskih kodeksa. Nitko herostratskoga Ivu Banca nije optužio zbog elementarnoga kršenja ljudskih prava jer je dovukao kamere pred bolnicu iz koje je izlazila Mirjana Pukanić. Ali zato su neprestano optuživali Pukija, tog mafijaša, kriminalca i podlaca koji mora biti spaljen na lomači organiziranoj od medijskih pravednika. Denis Latin, Heni Erceg, Sanja Mikleušević, Nataša Zečević, Zoran Šprajc, Sanja Sarnavka, Ranko Ostojić, svi si oni danas mogu ritualno pljunuti u zrcalo, i usput čestitati na završenome poslu.

Odavno je već završena istraga o slučaju hospitalizacije Mirjane Pukanić, u kojoj je nedvojbeno utvrđeno da na Pukiju nema ni trunke odgovornosti. Nikakvu drogu nije uživao, ni na koga nije vršio nikakve pritiske. Imao je tešku obiteljsku situaciju, koja je iskorištena kao sredstvo obračuna s njim, a preko njega i s Nacionalom. “I pored svega što se dogodilo, ne mrzim Mirjanu”, rekao mi je. “Ne znam kako će joj biti kad se jednom suoči sama sa sobom, samo je mene imala u životu.” Puki, Puki. U više navrata molio je državnoga odvjetnika Mladena Bajića da objavi rezultate spomenute istrage, jer bi se, zahvaljujući njima, temeljito promijenila percepcija u javnosti što ju je o njemu stvorila antagonistička novinarska klika. Gospodin Bajić nije to učinio, samo on zna zašto. Ako to danas i učini, prekasno je. Puki je otišao, kao još jedna žrtva monstruma koji egzistira u utrobi hrvatske države. Njezina opstojnost ovisi o tome hoće li tog monstruma uspjeti kirurški odstraniti.