Srećko JurdanaSenzacionalistička vijest o navodnome raspadu matrimonijalno-moreplovačkoga pakta Ecclestone-Radić može se protumačiti i kao potvrda vrijednosti romantične formule da novac ne donosi sreću. Čini se da spomenutu “formulu jedan” - o suprotivosti novca i sreće - Ivo Sanader pokušava primijeniti i na hrvatsku naciju, zamrzavajući plaće, ukidajući božićne domjenke i poklone, i tako dalje. Prije nekoliko mjeseci drastično je povisio plaće samome sebi i drugima iz visoke političke branše, tako da mu recept zamrzavanja, koji se primjenjuje kao izlaz iz krize, ne će pretjerano poremetiti životne navike. Zanimljivo je da gospodin Sanader daljnju redukciju socijalnih pogodnosti - koja uključuje ne samo kontrolu državnih plaća i božićnih darova, nego i nove medicinske namete, socijalne namete, stagnaciju mirovina i slično - suvereno naziva “hrvatskim New Dealom”. Može se u tom povodu primijetiti da su za ulogu Roosevelta producenti mogli pronaći i mnogo uvjerljiviji lik od Sanaderova. Čovjek se u svojoj interpretaciji velikoga uzora - holivudski rečeno - predstavlja kao potpuni miscast.

Kao američki izlaz iz krize tridesetih, pojam New Deal podrazumijevao je niz aktivnih državnih mjera za poticanje razvoja makroekonomije i masovnoga zapošljavanja na velikim projektima, i svoditi ga na redukciju prazničnoga darivanja karikiranje je ekonomske znanosti ili - u najboljem slučaju - usiljena duhovitost u neduhovitome vremenu. O tome su, uostalom, zadnjih dana već dosta toga rekli ljudi iz politike, Zoran Milanović, Radimir Čačić itd., i nema se tomu što bitno dodati. Na jednom uličnom prosvjedu čula se nedavno i izjava kako smo “očekivali da će premijer zamrznuti nasilje, korupciju, kamate, cijene i školarine, a umjesto toga on se odlučio na zamrzavanje života građana”, i ona prilično dobro pogađa bit aktualne društvene situacije. Ako je sve ovo s čime se suočavamo za Hrvatsku New Deal, New Deal će i biti. Slavici Radić Berniejevo, ostatku Hrvata Sanaderovo, i neka živi, živi rad.

Premijer u ekonomskim stvarima tradicionalno nastupa kao socijalni demagog lišen reformističke vizije, potvrđujući - rekao bi cinik - da mu je osnovna struka književnost. Osim toga, počeo je zadnjih dana ostavljati dojam da ga hvata panika. Odnosi se to u prvome redu na njegovo javno prozivanje Vladimira Fabera i Vesne Pusić (zbog njihovih javnih istupa i sjednica održanih bez njegove nazočnosti), i Dragana Primorca zbog besplatnih udžbenika. Gospodin Primorac, jedan od najkvalitetnijih ljudi u Vladi, reagirao je odmjereno, izjavljujući kako se namjerava baviti svojim poslom na maksimalno kvalitetan način. Gospođa Pusić parirala je premijeru agresivnom tvrdnjom da dogovori s njim oko sjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om statutarno uopće nisu potrebni. Promatrače su, dakako, najviše zaintrigirale kritike koje je Sanader uputio ravnatelju policije Faberu, predbacujući mu njegovo sudjelovanje na okruglom stolu spomenutog Odbora, gdje se gospodin Faber iznimno oštro osvrnuo na dosadašnje stanje u policiji.

“Smrdljivi proizvod zamatao se u celofan”, rekao je među ostalim Faber na temu policijske djelotvornosti, što je Sanadera provociralo da mu poruči kako je “njegovo mjesto na ulici” (sic!), a ne na javnim skupovima. Ni činjenica, da je Faber odmah potom od vršitelja dužnosti promoviran u redovnoga ravnatelja, nije poništila šokantne psihološko-političke efekte Sanaderove konfrontacije s čovjekom koji je hrvatsku policiju operativno unaprijedio gotovo preko noći, i u javnosti zbog toga stekao kredibilitet. Suptilnijem promatraču otvorenost Sanaderove kritike gotovo da govori više od kritike same. Premijer nije imao nikakve realne potrebe da Fabera javno upozorava na ono što osobno smatra kršenjem normi. Sve što mu zamjera mogao mu je zamjeriti u četiri oka, čime bi izbjegao stvaranje dojma da se zbog vlastite taštine u vrlo osjetljivome trenutku sukobljava s jednom od osoba koje je sam odabrao da u državi pokušaju uvesti red i sigurnost.

Osjećaj ugroženoga autoriteta kod Sanadera je, međutim, prevladao nad - kantovski rečeno - sposobnošću rasudne snage. Za njega je psihološki presudno bilo upravo to da izravno poruči publici kako on i dalje ostaje vrhovni arbitar i gospodar situacije, i kako na njegov status ne će utjecati činjenica da je - zbog dramatičnosti situacije kojom “gospodari” - morao provesti interventne kadrovske promjene u policiji i pravosuđu. Avaj, svaka pretjerana retorika u pravilu govori protiv retoričara. Sanaderovo javno kritiziranje Fabera ljudi su s razlogom doživjeli kao manifestaciju premijerove slabosti, a ne jakosti. Spontano je potvrdio utemeljenost osjećaja promatrača da je sve promjene izveo protiv vlastite skrivene volje, i da danas - u skladu s predviđanjima - strahuje od njihovoga kumulativnoga dugoročnoga efekta na svoj politički položaj.

Sve što je gospodin Faber rekao o policiji, točno je. Bila je potpuno neautonomna, politički determinirana i dobrim dijelom neefikasna, zahvaljujući i Sanaderovim nastojanjima da je zadrži pod vlastitim apsolutističkim nadzorom. Kriterij podobnosti dominirao je u njoj nad kriterijem sposobnosti, što se drastično očitovalo na primjeru bivših ministara Kirina i Rončevića, osoba potpuno nesposobnih za policijski posao, koje su - unatoč tomu - godinama uživale vrhunsko Sanaderovo povjerenje. Tomislav Karamarko kao ministar, i Vladimir Faber kao ravnatelj, demonstrirali su vrijednosti struke neposredno nakon imenovanja, brzim hvatanjem atentatora na Ivu Pukanića i Niku Franjića. Na ovome mjestu opisali smo ih već, zajedno s ministrom pravosuđa Šimonovićem, kao sanatore nepodnošljivoga stanja sigurnosti u državi, čija društvena uloga nadmašuje nominalno značenje njihovih položaja u administraciji.

Svojom javnom kritikom Fabera premijer je izazvao dojam da strahuje od te njihove proširene uloge, i da je preliminarno pokušava ograničiti. Policiju i pravosuđe uvijek je držao pod neposrednim osobnim nadzorom, i svaku drugu situaciju instinktivno doživljava kao opasnost, bez obzira na to što se realne opasnosti za njega i za hrvatsku društvenu koheziju nalaze negdje drugdje. Čini se, uostalom, da ne samo u policijskoj, nego i u pravosudnoj sferi nastoji povući ručnu kočnicu. Nakon ubojstava Ivane Hodak, Ive Pukanića, Nike Franjića, spominjalo se brzo donošenje antimafijaških zakona, zaoštravanje kaznenih sankcija, zakonska proširenja policijskih ovlasti, sve ono zapravo što mora poduzeti svaka država u kojoj je elementarno ugrožena građanska sigurnost, i u kojoj djeluju tajne sile zla, radilo se o Hrvatskoj, Americi ili bilo kome drugome. Donošenje tih zakona prebačeno je iz hitne u redovnu proceduru, što možda znači i dvogodišnju odgodu. Uglavnom: za gospodina Sanadera stanje je redovno, makar samo zato što on tako želi.