Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, iznio je na suđenju u Haagu, gdje mu se sudi zbog zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te u Srbiji, novu tezu o pozadini pokolja 20. listopada 1991. vukovarskih ranjenika na Ovčari, te za taj najteži zločin počinjen za srpske agresije u Hrvatskoj optužio - Hrvatsku. Dogodilo se to prošlog tjedna tijekom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, umirovljenog pukovnika JNA Ljubiše Vukašinovića. Vukašinović je svjedočio o svojim saznanjima o događajima u Vukovaru 20. studenoga 1991. neposredno prije egzekucije zarobljenika na Ovčari, o čemu je dosta znao jer su vojni autobusi pod njegovim zapovjedništvom prevezli zarobljenike iz vukovarske bolnice do hangara na Ovčari, gdje su ih od pripadnika JNA preuzeli pripadnici Teritorijalne obrane, sastavljene od vukovarskih Srba koji su ih najprije zlostavljali, a potom poubijali.

Teza je tužiteljstva da su među tim srpskim teritorijalcima bili i brojni dobrovoljci, pripadnici Šešeljeve Srpske radikalne stranke, te da je on posredno kontrolirao te postrojbe dobrovoljaca, pa je i odgovoran za taj pokolj. Šešelj je to već i prije tijekom suđenja energično poricao, a tijekom protuispitivanja pukovnika Vukašinovića svoju nevinost pokušao je i dokazati. Vukašinović je posvjedočio da su svi dobrovoljci iz Srbije bili pod izravnim zapovjedništvom JNA, da su Šešeljevi dragovoljci otišli iz Vukovara za Srbiju prije pokolja, te da, koliko on zna, njih nije bilo na Ovčari. No Šešelj je tijekom protuispitivanja uspio od Vukašinovića dobiti potvrdu da su na Ovčari bili neki pukovnici Kontraobavještajne službe JNA - KOS-a, koji su radili za tadašnjeg šefa KOS-a generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević je tih dana bio u Vukovaru oficir najvišega ranga, a po Šešeljevim tvrdnjama njega je tih dana slušao i pukovnik Mile Mrkšić, zapovjednik Prve gardijske brigade, koja je vodila glavne bitke za Vukovar, te imala nakon njegova pada pod kontrolom grad Vukovar i njegovu bolnicu. Prema Šešeljevu, Mrkšić je po naredbi Vasiljevića zarobljenike iz bolnice - umjesto da ih pošalje u zatvor u Srijemsku Mitrovicu, kamo su bili slani svi vukovarski zarobljenici pripremani za razmjene, što je bila prvotna Mrkšićeva odluka, predao vukovarskim srpskim teritorijalcima, koji su ih tada pobili, što su kontrolirali Vasiljevićevi pukovnici.

Šešelj je tada iznio i svoju tezu zašto je navodno Vasiljević to naredio. Šešelj je podsjetio da je Vasiljević kao šef KOS-a u Hrvatskoj bio formirao nekoliko tajnih špijunskih i diverzantskih mreža, “Operu” i “Labrador”, čiji su pripadnici počinili teroristička nedjela u Zagrebu, postavivši bombe pred Židovsku općinu i na židovsko groblje, sve u namjeri da novu hrvatsku vlast prikažu ustaškom, fašističkom i antisemitskom. No obje su mreže razotkrivene, razbijene, njihovi pripadnici su se našli u hrvatskom pritvoru, te je postojala opasnost da te Vasiljevićeve operacije budu raskrinkane. On je tada stupio u kontakt s hrvatskim vlastima, tvrdi Šešelj, sve kako bi svoje ljude što prije izvukao iz Hrvatske te zataškao svoja nedjela.

U to vrijeme razotkrivena je - tvrdi Šešelj - jedna vrlo neugodna stvar za Hrvatsku, a to su masovni zločini nad srpskim civilima u Gospiću. U to vrijeme neke su se europske zemlje već pripremale da priznaju Hrvatsku kao neovisnu državu, ali su se nakon otkrića pokolja više desetaka srpskih civila u Gospiću počele kolebati. Da vrati simpatije Zapada, Hrvatskoj je hitno trebao dokaz kako su Srbi veći zločinci od Hrvata, pa je tada - tvrdi Šešelj - postignut dogovor s Vasiljevićem: Hrvatska će osloboditi njegove ljude, pa će tako biti zataškana djelatnost “Labradora” i “Opere”, ali pod uvjetom da Vasiljević organizira da Srbi u Vukovaru počine još veći zločin od onoga hrvatskog u Gospiću.

Vasiljević je tada - prema Šešeljevim riječima izrečenima u Haagu - organizirao strijeljanje 200 Hrvata, te su oni odvedeni na Ovčaru, gdje ih je smaknuto točno 200, dok je sedam prekobrojnih pušteno. Po Šešeljevim tvrdnjama u sastavljanju liste onih koji će biti smaknuti sudjelovala je tijekom boravka u Negoslavcima u jednom štabu JNA i ravnateljica vukovarske bolnice Vesna Bosanac. Šešelj dakle tvrdi da su Hrvati žrtvovali svojih 200 ljudi te po narudžbi kod Vasiljevića dobili pokolj koji im je trebao da opet steknu simpatije Zapada, a zahvaljujući tomu su 15. siječnja 1992. dobili priznanje i neovisnu državu. A Vasiljević je ubrzo nakon pokolja dobio svoje ljude u razmjeni zarobljenika organiziranoj već početkom prosinca, kad je hrvatska strana oslobodila i pripadnike “Opere” i “Labradora”. To je Šešeljeva teorija o Ovčari, za pokolj su - eto - krivi Hrvati, te srpski izdajica Vasiljević.

Ako je i od Šešelja, previše je.