Srećko JurdanaRegistrirali smo već na ovome mjestu da se gradonačelnik Milan Bandić na primanju kod predsjednika države - komentirajući prigodnu gastronomsku ponudu - pred kamerama požalio na "lošu probavu", no zanimljivo je da je par dana kasnije napravio i zapaženi internistički korak dalje: na konferenciji za medije, koju je održao u povodu slučaja Arena, požalio se na novinare da mu "vade crijeva", što - u korelaciji s "lošom probavom" - ukazuje na Bandićevu vrlo značajnu opterećenost vlastitim gastroenterološkim traktom, koja se nezadrživo pretvara i u društveno zabrinjavajući fenomen. U asocijativnome kontekstu problematike koja ga muči, uvrijeđeno je dodao i da će ga novinari smatrati odgovornim ako se "dva goluba na Jelačić-placu...", htio je adekvatno kazati: "poseru", ali odabrao je u zadnjem trenutku neusporedivo elegantniji izraz, i kazao: "crknu". Gospodin Bandić u retorici je kod kuće doista kao riba na suhom, s kojom se usporedio govoreći o svome odnosu prema medijima.

Spomenuta rukometna dvorana u Zagrebu svakako je jedan od intrigantnijih fenomena koji su u Hrvatskoj obilježili proteklu godinu. Besmisleno je ponavljati da su sve te dvorane, zajedno s rukometnim prvenstvom zbog kojeg su izgrađene, u danoj ekonomskoj situaciji građanima bile potrebne koliko i treće oko. Što je, tu je. Režim živi od igara, pa makar ih morao platiti otimanjem ljudima iz usta. Velika buka podigla se, međutim, na inspektore koji su toj zagrebačkoj Areni odbili izdati uporabnu dozvolu, čime bi bilo upropašteno svečano otvaranje kojim je vlast odlučila trijumfalno završiti staru godinu. Da ne propadne planirani ignis festivus, dozvola je ipak naknadno izdana na devedeset dana. Nije se mnogo govorilo o razlozima uskraćivanja te dozvole, spominjali su se problemi sa statikom krova koji ne može podnijeti ekscesivno opterećenje, npr. dva metra snijega, itd. Gospodin Bandić zaključio je stvar izjavom, to je kao da otpišeš čovjeka "zato jer mu fali nokat". Prema nekim saznanjima, u pozadini afere ipak nisu ključne tehničke neispravnosti građevine, nego tinjajući sukobi među hrvatskim građevinskim mogulima, što znači da sve ono što se zbiva oko Arene ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Ni o ekonomskoj krizi koja je eskalirala u protekloj godini nema smisla mnogo govoriti, jer po gospodinu Sanaderu situacija nije kritična, ali mogla bi postati kritična ako ne povučemo prave poteze. On ih, na sreću, povlači: zaključio je da će Hrvatsku iz problema izvući golf, tj. prisilna eksproprijacija privatnoga zemljišta za račun dobrih ljudi koji žele graditi golf-terene i apartmane, i toj ideji otimanja da bi se dalo nema se što više ni dodati, ni oduzeti. Kad je o recesiji riječ, njezina jedina dobra strana očitovala se preko činjenice da je za nijansu smanjen divljački konzumerizam, koji je inače u prosincu postao tipičan oblik masovnoga ponašanja. Ukupna javna atmosfera bila je nešto uljuđenija, bez obzira na to što su se pojedine televizije svojski trudile da sveti Božić pretvore u nekakav Dan bakalara.

Proteklu godinu obilježio je i početak državnoga obračuna s teškim kriminalom, koji je uslijedio kad je opasnost situacije prevršila svaku mjeru i granicu. Vladimir Zagorec doveden je pred hrvatski sud, na kojem se - na planu otkrivanja malverzacija s oružjem tijekom devedesetih - zasad ne odigrava apsolutno ništa senzacionalno. Zagorca u iskazima štite svi njegovi bivši suradnici ili nadređeni, optužuje ga tajnica, povrijeđeni Hrvoje Petrač još razmišlja o ponavljanju svoje izjave koja je Zagorca izvorno inkriminirala. Usporedo s procesom Zagorcu u Zagrebu je, međutim, izvedena serija ubojstava koja su po beskrupuloznosti i javnom statusu žrtava izazvala dramatične društvene efekte u Hrvatskoj, a i u cijeloj balkanskoj regiji. Ivana Hodak, mlada odvjetnica, ubijena je revolverskim metkom na stubištu roditeljskoga stana u središtu Zagreba, što je premijera potaknulo na hitne kadrovske promjene u vrhu pravosudnoga i policijskoga sustava.

Novi ljudi odmah su se suočili s novom dramom: na parkiralištu u Palmotićevoj ulici podmetnutim eksplozivom ubijeni su predsjednik uprave Nacionala Ivo Pukanić i njegov marketinški suradnik Niko Franjić. Pukijeva i Nikina pogibija izazvale su neizmjernu tugu i konsternaciju kod svih koji su s njima radili, a za policiju je u Pukijevom slučaju bila posebno neugodna s obzirom na činjenicu da je prije toga jednom već izbjegao ubojstvo, i da mu je olako ukinuta policijska zaštita, uvedena zbog tog pokušaja. Pukanić je mjesecima prije izvedenog atentata na raznovrsne načine zapravo vodio borbu za život. Proživljavao je tešku obiteljsku dramu koju je forsirala njegova destabilizirana supruga uz pomoć raznih "boraca za ljudska prava", i nastojao obraniti svoj ljudski i profesionalni integritet, znajući pritom da mu nekakva banda kojoj se zamjerio preko svojih novinarskih aktivnosti, trajno i u potaji radi o glavi. Mnogi, koji mu nisu vjerovali, s razlogom su nakon njegova ubojstva osjetili grižnju savjesti.

Ubojstva Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nike Franjića nesumnjivo su "događaji godine" u Hrvatskoj, uz usvajanje činjenice da je krajnje žalosno stanje nacije u kojoj su ključni događaji brutalni zločini. Čini se, međutim, da se očajna sigurnosna situacija u Hrvatskoj ipak ponešto mijenja. Policija je vrlo brzo uhvatila izvršitelje Pukanićeva i Franjićeva ubojstva, a vjeruje se da je i na tragu ubojici Ivane Hodak, koji se možda skriva u istom krugu. Zadnjih dana dosta se piše o tome da je jedan od uhvaćenih - Slobodan Đurović - vjerojatno bio glavni vezni čovjek između izvršitelja i naručilaca, čime se otvara mogućnost za razotkrivanje cijele regionalne mreže koja stoji iza ubojstava. Već sad je jasno da je Pukanić dao izniman doprinos borbi protiv regionalne mafije, i da je zbog toga stradao. Eksponiranje te mreže imat će, međutim, i političke posljedice, s obzirom na činjenicu da su njezini pojedini nosioci vrlo utjecajne ili nedodirljive osobe u državama s kojima Hrvatska graniči, i razvija "dobrosusjedsku suradnju". Budućnost će pokazati koliko je hrvatsko vodstvo spremno na konzekventno ponašanje u odnosu na rezultate istrage.
Godina 2008., vrlo sumorna, tragična i teška. Nema se što u njoj slaviti.