Srećko JurdanaPregovori Jadranke Kosor sa sindikatima, koji se tjednima bez jasnoga razloga nameću kao udarna televizijska vijest, nesumnjivo su dramski intrigantna društvena tema gotovo koliko i sudionici koji ih vode, ali na ovome mjestu za skromnu nijansu više intrigira nas sporazum Cvetković-Maček, pardon: Cvetković-Sanader, zadnjih dana sklopljen u Beogradu. Dvojica premijera potpisali su nešto poput protokola o nenapadanju, s hrvatske strane začinjenog Sanaderovom gandijevskom izjavom "da je i nama dobro ako je susjedu dobro", čime se nesumnjivo formira nova filozofija prosperiteta na ovim prostorima. Kakav bio da bio, susjed je - susjedu - susjed. Do jučer nezamjenjivi EU, u hrvatskim strateškim razmišljanjima postupno se nadopunjuje srpsko-balkanskim faktorom, što je potvrda spoznaje da nužda mijenja zakone i ideale. U javnosti se vrlo ozbiljno razmatralo pitanje koliko su financijski limitirani građani Srbije u stanju spasiti hrvatsku turističku sezonu, i zaključeno je u tom povodu: neka samo dođu, nešto će već istresti iz džepova, a Hrvatskoj je danas bitan svaki turistički cent, pa makar i u formi dinara.
Sanader i njegovi medijski tumači

S usvajanjem tog Bajsovog poučka - Bajs je prezime hrvatskog ministra turizma - može se manje-više zaključiti tema Sanaderova zadnjeg putovanja mira u Beograd. Primjećuje se da se u tim njegovim beogradskim razgovorima - kako smo ovdje i najavljivali - uopće nije spomenulo kritično pitanje naručitelja atentata na Ivu Pukanića, koji gazdinski slobodno cirkuliraju na nekakvoj duhanskoj liniji između Srbije i Crne Gore. Ako je taj predmet eskiviran, sve drugo su prigodne popijevke za narodne mase. Na drugoj strani, cjelokupan razvoj događaja na Balkanu pokazuje da su gospodin Sanader i njegovi lokalni medijski tumači poput Mladena Plešea iz Jutarnjeg lista imali vrlo konkretne razloge za otvaranje medijskoga prostora (crnogorskome premijeru) Milu Đukanoviću, koji je - razmjerno nedavno - dobio raskošnu priliku da se preko intervjua u spomenutim novinama osobno pokuša oprati od bilo kakvoga sudjelovanja u zavjeri oko Ive Pukanića.
Lukrativni natječaj u Crnoj Gori
Ne zna se još hoće li Srbi spasiti hrvatski turizam, ali da Crnogorci spašavaju hrvatske građevinske mogule, to je očito. Objavljeno je zadnjih dana da je na lukrativnome natječaju za izgradnju autoceste u Crnoj Gori - projektu vrijednom više milijardi eura - pobijedila HDZ-ova građevinska firma IGH. Suptilniji promatrač mogao bi uočiti neku fluidnu vezu između spomenutog intervjua i autoceste, tj. riječi i asfalta. Akcije dioničara IGH skočile su preko noći za trideset posto, što nesumnjivo može biti motiv za razne stvari, svakako i za jačanje dobrosusjedskih odnosa s Đukanovićem, odnosno za bacanje koprene zaborava na teroristički udar u središtu Zagreba, u kojem su - uz Pukanića i Franjića - mogli poginuti i deseci drugih. Atentati su atentati, politika je politika, posao je posao. Pukanićevo ubojstvo naručio je nepoznat netko, iz samo njemu znanih razloga, i neka tako ostane jer regija nezaustavljivo ide dalje, po svojoj specifičnoj stazi demokratskoga razvoja.
Zaokupljenost hrvatsko-srpskim ili balkanskim pitanjima pružila je premijeru Sanaderu u svakom slučaju priliku da se bar na trenutak odmori od teške borbe protiv korupcije, koju vodi kod kuće. Scena, međutim, ne miruje, nalazio se on u Beogradu ili Zagrebu. Jednog od njegovih glavnih ljudi, predsjednika Sabora Luku Bebića, napalo je zadnjih tjedana da mu je novi luksuzni stan u Zagrebu - putem povlaštenoga otkupa staroga, bitno lošijega stana - kupila opskurna firma iz rodnog Metkovića kojoj je namještao državne poslove. Promatrače su začudili ti napadi; malo tko bi pomislio da su Sanaderovi vodeći dužnosnici - po službenoj auri glavni državni borci protiv korupcije - i sami sposobni za koruptivne aktivnosti. Korupcija je u sveučilišnim aulama, u ambulantama, na tržnicama, u čekaonicama, u narodu. Kod rukovodstva je nema. "To nisam ja." Kamo bismo došli, da je i tamo? Kalmetin šofer, Rončevićevi kamioni, Bebićevi stanovi i tako dalje, zajedno čine spektar nedokazanih trivijalnosti čijim se tendencioznim javnim hiperboliranjem pokušava skrenuti pažnja s uistinu zabrinjavajuće činjenice da se srž hrvatskog korupcijskog fenomena skriva na prometnom fakultetu.
Bandić skloniji diplomaciji od Bebića
Komediografi će, kako vidimo, u mladoj hrvatskoj demokraciji bez poteškoća pronaći inspiraciju, jednako kao i tragedi. Gospodin Bebić s indignacijom je odbio komentirati situaciju oko svojih lokacija, potvrđujući - holivudski rečeno - da je "veći od života". Djeluje staro, konfuzno i umorno kao da je u Sabor došao iz Brozovog Savjeta Federacije, ali u presudnim trenucima u njemu se budi jarac koji je svim zamornim znatiželjnicima u stanju odlučno reći "ne". Milan Bandić, kao dinamičan mlađi kadar, pokazao je u jednako teškim okolnostima više sklonosti diplomaciji od Bebića, i spremno obavijestio publiku da "ima sto trinaest kumova", pa ne može znati koji je od njih izgradio mali javni WC u Zagrebu po cijeni od milijun i pol kuna. Slučaj tog ultramodernog WC-a, odmah unakaženog sprejevima poput svih drugih zgrada u Zagrebu, koji mnogi novinari - dosljedno svojoj jezičnoj kulturi - profinjeno nazivaju "zahodom", razveselio je promatrače više od Bebićevog stana.
Ne događa se često da neka gradska uprava podanicima u kriznim vremenima daruje klonju od jedanaest-dvanaest tisuća eura kvadrat. Za Bandića i kumove odavno se zna da su u stanju zagrabiti, ali spomenuta ustanova izgrađena je s čvrstim osobnim razlogom. Na novogodišnjem domjenku kod predsjednika države gospodin Bandić javno se požalio na lošu probavu, potom je novinare prozvao da mu "vade crijeva", i s obzirom na njegovu opterećenost tom fenomenologijom, jasno je da je hitno morao riješiti problem, jer on je čovjek zagrebačkih ulica.