Zoran FerićDeutsche Telekom špijunirao je svoje predstavnike po svijetu, koristeći bivše agente njemačkih tajnih službi. Grandioznoj multinacionalki svakako je u interesu znati voli li neka hrvatska menadžerica njoke sa srnetinom ili plućica na kiselo, preferira li zguza ili da joj se ono dolje cucla. To kakve gaćice nosi može svakako biti ekskulzivni korporacijski podatak za koji se isplati platiti bivše agente tajnih službi, umirovljene policajce i ostalu takvu žgadiju koja je ljubav prema domovini odavno zamijenila ljubavlju prema parama. Zašto je tako? Naprosto zato što u tabloidiziranome svijetu gotovo sve može postati vijest ako je osoba na koju se odnosi dovoljno visoko da joj zavide ili da joj se dive. Na taj način ama baš sve postaje element za ucjenu i manipulaciju. Suočavamo se, dakle, sa svijetom u kojemu privatnost izumire brže od bjeloglavih supova i što je taj proces izumiranja brži i efikasniji, ljudskim pravima se deklarativno pridaje sve više značenja. Razvijeni svijet izvozit će demokraciju i ljudska prava ako treba i silom, ali će ih isto tako glatko zaobići ako se ukaže potreba da zaštiti svoje interese, prvenstveno kapital. Uzorite svjetske demokracije otvaraju logore, podržavaju torturu, prisluškuju i špijuniraju, napadaju i bombardiraju, toleriraju ropstvo, ucjene i ubojstva do te mjere da bi gađenje trebalo danas biti temeljna reakcija na uvid o prirodi svijeta. U svemu tome, praćenje i prisluškivanje zaposlenika Telekoma ili neke druge velike kompanije, zapravo je nešto što se radi rutinski. Razmjerno nevažan događaj. Međutim, postavlja nam ozbiljna i temeljna pitanja.

Prošlo stoljeće bilo je vrijeme dominacije velikih ideologija koje su, kako često ističe, urodile bogatom žetvom: milijunima mrtvih. Nacizam i svi oblici komunizma, od tvrdoga ruskog socijalizma, do fanatičnih azijskih komunizama koji su građeni na postamentima od lubanja, mogu se u tom smislu pohvaliti dobrim urodom. Francov fašizam, kao i južnoameričke diktature s jasnim elementima fašizma, sve se to borilo i krvilo, a svijet su razdirala dva dominantna straha: strah od fašista i strah od crvenih. Pri tome su crveni bili tim strašniji, ako su bili žuti jer se evropska ideologija jako dobro ugnijezdila u azijskome fanatizmu i preciznosti u poslovima torture i likvidacije. Auschwitz i gulag temeljni su simboli prošloga stoljeća i zastrašujući simptomi iste bolesti: vjere u bolji svijet. Hoćemo li, međutim, u 21. stoljeću dočekati vrijeme da se s nostalgijom sjećamo te vjere u bolji svijet, jer je ono što nas je zadesilo još strašnije? Nije li vjera u bolji svijet i socijalnu jednakost, ma kako se utopijska pokazala, zapravo bolja i čovječnija od odsustva svake vjere, osim one koja promiče korporacijske interese? Ne čini li nam se korporacijski uređeni svijet liberalnoga kapitalizma boljim samo zato što još nismo iskusili sve njegove užase? I, moramo li ih stvarno iskusiti da bi se zatvorilo jedno povijesno poglavlje? Trebalo je hiljade godina, od atičke Grčke do danas, da bismo koliko toliko demokracijom obuzdali državnu vlast. Koliko će nam hiljada godina trebati da obuzdamo diktaturu korporacija? Brutalni interes kapitala do sada se barem kamuflirao ideološkim razlozima za masovnu upotrebu, pa nam povijest ipak izgleda kao duga krvavica s nepreglednim kolonama žena u crnini. Kako može izgledati ako više nema ni ideološke kamuflaže, ni te masovne ideje dobra? Svijet se sve više pretvara u deizdeologiziranu korporaciju u kojoj čovjek vrijedi isto onoliko koliko rob na galiji. Nije stoga čudno što se s globalizacijom ropstvo ponovno vratilo na velika vrata u naša društva i kao fenomen, i kao priča. Jer, ruku na srce, ropstvo nije ukinula ljudska svijest o tome da se svaki čovjek rađa slobodan, nego polagano odumiranje potrebe za takvim načinom proizvodnje. Isto tako, potreba ga danas vraća, ljudskoj svijesti usprkos. Ropstvo se danas, paradoksalno, razvija u skladu s humanističkom tezom da je najveća vrijednost zapravo čovjek. Proizvođača su zamijenili roboti, one koji su obavljali intelektualne poslove niskoga intenziteta, zamijenila su računala, a robovi se danas regrutiraju da obave ono što tehnologija još uvijek ne radi dovoljno dobro: seksualno zadovoljavanje, rezervne dijelove organskog porijekla i da bi se od njih stvorili brandovi na kojima se najviše zarađuje. Između popularnog gladijatora i poznatog nogometaša čvrsto vezanog ugovorom i s mafijaškim menedžerom na grbači, postoji stanovita razlika u konzumiranju slobode, ali složit ćemo se da su načelno u sličnoj poziciji.

I sada se vraćamo na skandal s Telekomom i sve slične skandale razvijenoga svijeta: težnja za ovladavanjem privatnosti nije ništa drugo nego pokušaj privatiziranja čovjeka. Potpuno ukidanje njegove slobode. Korporacije službeno kupuju od svojih zaposlenika njihove radne sposobnosti, ali neslužbeno pokušavaju neprestano ovladati njima u cijelosti. Team building, kokteli, jahanje i golf, sve veće uplitanje i kanaliziranje slobodnog vremena zaposlenika relativno su ugodne, ali ne i benigne strategije ovladavanja čovjekom. Korporacije se, dakako, služe i onim drugim: provjerama, špijuniranjem, svim oblicima ucjena, a nije isključeno i opasnijim metodama prisile. Jer, korporacije ubijaju kao i države. I što će konkurencija biti nesmiljenija, ubijat će sve više. Društvo budućnosti postat će društvo rata. Po suburbijama sukobljavat će se bande i navijači klubova, koji nisu ništa drugo nego velike korporacije, a u poslovnim centrima, po uredima, restoranima, teretanama i velikim kompleksima za rekreaciju vodit će se nesmiljeni ratovi korporacija. Društvo budućnosti ima sve šanse podijeliti se na navijače, menadžere i robove.

A snimani i prisluškivani bit ćemo svi. Jedino svi nećemo imati menedžersku plaću.