Srećko JurdanaBit će da je ambasador Neven Jurica po nečem opasno zaslužan za hrvatsku državu, kad mu ova već dvadesetak godina dopušta da se neometano razbacuje njezinim novcem. Tuđman je u njemu svojedobno prepoznao rođenoga servilnoga birokrata, i čim je osvojio vlast, poslao ga je u Australiju da tamo za HDZ vodi plodonosnu komunikaciju s lokalnim hrvatskim donatorima. Nije im, međutim, mogao dugo prodavati bozu. Beskrajno ih je iritiralo njegovo nemilosrdno razbacivanje novca namijenjenog državi u ratu - na terevenke, izgradnju luksuzne ambasadorske vile, plaćanje svih mogućih računa hadezeovcima koji su iz domovine turistički došli vidjeti "dijasporu" itd. - i u Zagreb su počela stizati pisma dobrih ljudi koja nadležne upozoravaju na njegovo rastrošno ponašanje. Ta pisma nisu proizvela nikakav poseban efekt. Jurica je u jednom trenutku napustio australsku zajednicu kod koje je izgubio svaku vjerodostojnost, ali nastavio je programirano skakati s jednog lukrativnog inozemnog položaja na drugi, da bi u zadnjoj fazi službeno završio u Ujedinjenim nacijama, i neslužbeno u Las Vegasu, kao kockar bez pokrića koji dugove plaća izmišljenim računima za reprezentaciju i lobističke usluge.

I predsjednik Mesić godinama je periodički upozoravao javnost i nadležne službe na probleme s Juricom, zadnji put u povodu slučaja Rivkin, tj. Juričine isplate od milijun i nešto dolara američkome odvjetniku koji je navodno u Washingtonu nešto lobirao za Hrvatsku oko NATO-a. Spomenuti Rivkin i prije je - oko Haaga - za astronomske honorare "širio istinu o Hrvatskoj", i nema ozbiljne osobe koja bi ga nakon te skupe prodaje magle angažirala više za bilo što. U svakom slučaju, Hrvatska bi u NATO ušla i da na vidiku nije bilo ni Jurice, ni Rivkina, ni transakcije državnih milijuna. Premijer Sanader ipak je i u toj situaciji na sva zvona branio Juričino dodatno ulaganje u Rivkina, držeći usput naciji pedagoške prodike o neprocjenjivoj važnosti njihovoga lobiranja, što košta da košta. Jednog provjerenog raspikuću i jednog provjerenog opsjenara premijer je tada uzeo pod osobnu zaštitu, i ta mu se čudna agitacija danas vratila na vrlo kompromitantan način. Jurica se - preko neprestanoga akumuliranja neopravdanih troškova - pokazao kao državni teret takve veličine koju je nemoguće sakriti pod kaput, pa makar taj kaput bio i premijerski.

Čovjek je trošio šakom i kapom, i uvijek se pritom na diplomatskoj razini ponašao suprotno Mesićevim željama, sugestijama i protokolu. Demonstrativno je, na primjer, bojkotirao Libiju u UN-u, kaskajući za američkim ambasadorom koji je napuštao sjednicu, što je Libiju navelo da odustane od isporuke plina Hrvatskoj. Premijera je, nasuprot predsjedniku, gurao u prvi plan tijekom zajedničkog posjeta SAD-u. Uživao je u svemu tome Sanaderovo pokroviteljstvo sve dok nije prevršio mjeru s kockanjem. I tada su ga pokušali spasiti, izmišljajući priču da se u Zagreb vratio zbog zdravstvenih problema, a ne zbog izdavanja fiktivnih računa kojima je pokrivao svoje izigravanje šeika. Postavlja se sad pitanje: po čemu je gospodin Jurica - nezanimljivi aparatčik koji se preko motanja po diplomaciji uživio u ulogu playboya - Sanaderu bio toliko važan, da ga je premijer, zanemarujući sve objektivne okolnosti i riskirajući vlastiti ugled, nastojao zaštititi do posljednjeg daha?

Jedna od teorija glasi da se još devedesete, tijekom zajedničkoga vrzmanja po HDZ-ovoj baraci, između Sanadera i Jurice razvilo nekakvo savezničko prijateljstvo, koje je preraslo u neformalni pakt o uzajamnoj ispomoći u statusnome proboju. Među njima, uostalom, postoje određene profilacijske sličnosti. Obojica dolaze s juga, bavili su se izučavanjem književnosti (Jurica u svojstvu profesionalnoga voditelja književne tribine), posjeduju sposobnost da mnogo govore i ne kažu ništa, obojica su ulazak u Tuđmanovu sljedbu nepogrešivo shvatila kao životnu priliku da napokon pobjegnu iz "društva mrtvih pjesnika" i postanu kabinetske persone. Uočava se tu, kako vidimo, određena psihološko-karijeristička relacija, vjerojatno formirana u primordijalnoj fazi HDZ-a, koja je Jurici omogućila da se - uz Sanadera kao premijera - osjeća apsolutno zaštićeno, i da se u miru bavi kockanjem i "lobiranjem" glumeći brigu za državne interese.

Nevena Juricu, diplomata koji je s državnim novcem u džepu proučavao šifre Casina Royale - kao da iza njega stoji konto Jamesa Bonda - može se na jednoj strani shvatiti kao model Sanaderova demonstriranja savezničke lojalnosti, a na drugoj kao ogledni primjer dekadencije koja caruje u MVP-u. Poznato je da hrvatska diplomatska služba funkcionira na principu bipolarnosti - ili nemiroljubive aktivne koegzistencije - između "Sanaderovih ljudi" i "Mesićevih ljudi", i uvijek kad izbije nekakva afera, postavlja se u prvome redu pitanje čijem klanu pripada njezin protagonist. To je apsurdna situacija, ali ona odražava interesne kriterije koji dominiraju u hrvatskoj politici. Sanader se ponaša maksimalno protekcionistički ne samo u slučaju Jurice, nego uvijek kad se nekog od "njegovih" dovede u vezu s kriminalnim radnjama. U stanju je pokrenuti propagandne i institucionalne operacije velikih razmjera, kako bi svoga čovjeka izvukao iz gliba i predstavio ga kao žrtvu opozicijske zavjere.

Zašto je smijenio Fabera? Pa upravo zato da mu policija u tim specijalnim operacijama ne stoji na putu. Ambasadoru Jurici, oficiru za vezu između Hrvatske i Nevade, ne će se dogoditi ništa dramatičnije od odlaska u mirovinu, povratka proučavanju bespuća povijesne zbiljnosti.