Nekih se stvari bojimo posve neopravdanoU brojnim životnim situacijama reagiramo u neskladu s veličinom opasnosti, jer nas je evolucija programirala da se bojimo zmija, kukaca i tipova koji nam fizički prijete, no nismo dobro pripremljeni za složene ili buduće opasnosti.

"Većina onih koji u vrtu spazi bjeloušku ukočit će se od straha, iako je taj gmaz prilično bezazlen, osim za žabe i miševe. No, ako vam netko kaže da će emisija ugljičnog dioksida uništiti veći dio živih bića, jedva ćete se na trenutak uznemiriti" - veli danski neuropsihijatar Henning Nielsen.

Primjera pogrešne percepcije ima bezbroj. U autobusu se sklanjamo od sumnjivog tipa koji nam liči na džepara, ali vodimo ugodnu konverzaciju s burzovnim mešetarom koji nam nudi sumnjive dionice i prijeti nas olakšati za stotine tisuća kuna.
Različite emocionalne reakcije očituju se i na moždanoj aktivnosti. Neuralna vizualizacija (neuroimaging) pokazuje kako se brojni dijelovi mozga uključuju kad se na filmu koji gledamo iznenada pojavi zmija. Ali, dok gledamo emisiju o mogućoj katastrofi zbog stakleničkog efekta, uključuje nam se samo mala regija mozga koja je zadužena za brigu o budućnosti - djelić prefrontalnog korteksa.

"Mi ljudi činimo čudne stvari, jer nas zaostaci našeg starog mozga vode i u modernom svijetu", tumači Paul Slovic, profesor psihologije na Sveučilištu u Oregonu.

Slovic smatra da se nedostaci ljudskog mentalnog sklopa očituju i u politici navodeći zastupnike u parlamentima da glasaju za pogrešne stvari.

Primjerice, mnogo bi više bure među kongresmenima i senatorima izazvao prijedlog predsjednika Obame o premještanju dijela islamskih terorista u kontinentalne SAD iz baze Guantanamo na Kubi, nego prijedlog o ograničavanju emisije CO2 radi sprečavanja topljenja ledenjaka i rasta nivoa mora.

Obje bi se stranke ujedinile protiv dovođenja opasnih tipova u SAD, dok bi mlako reagirale na klimatska pitanja.

"Tema klime previše je složena i zahtijeva intelektualnu analizu te stoga ne aktivira naš alarmni sustav", smatra Slovic.

Nažalost, ljudi koji daleko unaprijed upozoravaju na opasnosti koje se tek naziru obično bivaju ismijani i ocijenjeni čudacima. Prosječan čovjek nije konstruiran da vidi posljedice koje nisu neposredne i očigledne.

Ukratko, naši su mozgovi sjajno programirani za nošenje s opasnostima s kakvima smo bili suočeni u doba pleistocena, a prilično skromno za moderne opasnosti, iako o njima ovisi sudbina čovječanstva, pa i svakog ponaosob.

Što smatramo opasnim

Opasnosti na koje naš mozak reagira imaju četiri obilježja, koja je definirao Daniel Gilbert, profesor psihologije na Harvardu.

* moraju biti osobne i namjerne; naš je mozak visoko osposobljen za opažanje promjena u međuljudskoj interakciji, jer smo kroz povijest morali paziti na neprijatelje i grabežljivce

* moraju biti odvratne i nemoralne; zato nas uznemiruju priče o tuđoj seksualnoj aktivnosti i podražaji koji podsjećaju na izvor zaraze kao što su pokvarena hrana i fekalije

* moraju biti kratkoročne i bliske u vremenu i prostoru, dok prijetnje koje će se ostvariti u budućnosti ili dolaze izdaleka ne pale naš alarm; iz ovog razloga malo ljudi štedi za mirovinu ili brine o posljedicama pušenja ili alkoholiziranja

* moraju biti nagle; opasnosti koje postepeno rastu ne izazivaju nam strah, kao primjerice polagano topljenje vječnog leda