Neki ljudi teže podnose bolZnanost je pokazala koliko su neki nepravedni kad drugima predbacuju da "ne bi trebali" biti osjetljivi na uvrede i poniženja. Bol koju osjećaju žrtve podsmjeha, odbijanja ili ignoriranja sasvim je stvarna te je, štoviše, osjetljivost na nju određena genetski.

Osobito je zanimljivo da isti gen diktira prag i tjelesne i duševne boli. Radi se o genu zvanom OPRM1, čija normalna varijanta osigurava višu otpornost na bol, dok mutirana, "pokvarena" varijanta daje povećanu osjetljivost.

Uloga gena OPRM1 jest omogućavanje neuronima da upijaju hormone ugode kao što su enkefalini, endorfini i dinorfini. Što su neuroni sposobniji upijati te hormone, to je jače njihovo djelovanje protiv bolova, bilo tjelesnih, bilo duševnih. Pokvarena varijanta gena OPRM1 sprečava neurone da normalno upijaju hormone ugode, što smanjuje njihov analgetski učinak i dovodi do pojačanog osjećaja boli.

U istraživanju provedenom na sveučilištu UCLA u Kaliforniji, stručnjaci su psihološki testirali 122 dobrovoljca i potom napravili njihov genetski profil.

Šmrc, ne da mi loptu!

U psiho-testu, ispitanici su odgovarali na pitanja poput koliko ih muči kad ih znanac odbije pozdraviti ili razgovarati s njima. Ispostavilo se da oni koje tuđe odbijanje ili ignoriranje najviše boli imaju mutirani gen OPRM1, dok su ispitanici otporniji na tuđu neobazrivost imali normalnu verziju tog gena.
Otprije je poznato da mutirani gen OPRM1 donosi i veću osjetljivost na tjelesne bolne podražaje.

U drugoj fazi testiranja, ispitanicima je snimana moždana aktivnost tijekom igranja računalne košarke. Igra je bila programirana tako da u jednom trenutku kompjuterski animirani košarkaši prestanu dodavati loptu igraču. Opet se pokazalo da osobe s mutiranim genom OPRM1 trpe veću neugodu kad su suočeni s ignoriranjem, čak i ako su ga doživjeli u banalnoj računalnoj igri.
Osim što su i subjektivno osjećali jaču duševnu bol, vlasnici pokvarenog gena imali su i naglašeniju moždanu aktivnost u dijelovima mozga koji reguliraju tjelesnu i duševnu bol.

Iz ovog se istraživanja može zaključiti i da su tjelesna i duševna bol međusobno tijesno povezane na genetskom i fiziološkom nivou, kao i da je nemoguće snagom volje utjecati na smanjenje vlastitog bolnog doživljaja, jer njega regulira autonomni živčani sustav.