Zoran FerićKako starim, sve se više divim uistinu monogamnim ljudima. Zato što su tako rijetki. Pri tome, da ne bude nesporazuma, ni u kom slučaju ne zagovaram monogamiju kao način života, a pogotovo ne da postane imperativ po kojemu bi trebao živjeti svatko. Ono što me kod te istinske, ali rijetke monogamije impresionira jest činjenica da izuzetno malen broj ljubavnih partnera ostaju uistinu vjerni jedno drugome kroz duži vremenski period. Pri tome je zanimljivo kako jedan od najčešćih naših stereotipa, kad se radi o ljubavnom životu, onaj o sudbinskoj i vječnoj ljubavi, nastaje i drži se na temelju tako malog broja živih oprimjerenja. Kako je nekoliko zatelebanih fanatika stvorilo pravila po kojima bi trebala živjeti većina?

Strah od Boga, reći će netko, strah od kazne u vremenima kad je i u Europi preljub bio kažnjiv obrazložit će drugi, do prije stotinjak godina nije bilo tako, govore treći, brak se nije moglo tako lako razvrgnuti, a i postojale su društvene okolnosti koje su svaki preljub znatno otežavale. Djelomično da, reći ćemo, ali misliti da su ljudi prije bili jedni drugima vjerniji nego što su danas u istoj je mjeri naivno kao i vjerovati da su onda ljudi bili bolji i pošteniji nego danas. Ljudi su se voljeli i seksali mimo svojih stalnih partnera oduvijek, a literatura nam, recimo, govori da ih baš ništa nije moglo spriječiti. Ni strogi muževi, ni smrtne kazne, ni gnjev očeva ni društvena sramota ni spolne bolesti, ni Bog ni biskup ni Vrag. Nitko. Štoviše, upravo je stereotip o sudbinskoj ljubavi, o ljudskom biću koje je stvoreno upravo za nas i prebiva negdje u svijetu čekajući sudbinski znak da nam se objavi, postao čest uzrok izlazaka iz monogamnih veza i brakova. Što se događa kad ljudsko biće shvati da mu sudbinski partner nije bračni drug, nego, recimo, mladi student prava ili pekar iz susjedstva? Preljubnička veza onda i nastaje posredstvom spomenutoga stereotipa koji joj služi kao moćan katalizator. Ako pretpostavimo da je i prijašnja veza bila prepoznata kao „sudbinska" dolazimo do toga da taj stereotip permanentno, sa svakim novim sudbinskim partnerom i svakom novom ljubavlju negira samoga sebe.

Čovjek u ovoj našoj civilizaciji toliko silno želi monogamnu ljubav, da mu je upravo ta želja onemogućuje. I to stalno laviranje između monogamnoga i poligamnoga, točnije stalno klizanje iz jedne monogamne veze u drugu, stvorilo je u našim suvremenim uvjetima upravo nevjerojatnu količinu proizvoda popularne kulture koja se bavi ljubavlju i seksualnošću. Na tom stalnom iskliznuću iz jedne veze u drugu, iz razočaranja u ponovljeno očaranje, tabloidi vrte milijarde dolara, a industrija vjenčanja kao i industrija rastave sigurno ne zarađuju manje. Svojom željom, a ujedno i nemogućnošću da bude uistinu monogaman, čovjek ove civilizacije postaje zlatni rudnik za one koji znaju prodati pravu priču. A priča o prijevari će, izgleda, uvijek biti prava priča. Pogotovo ako je onaj tko vara bogat i moćan kao, primjerice, Silvio Berlusconi. Na naslovnice svjetskih novina nisu ga u tolikoj mjeri doveli sumnjivi poslovni potezi, pa čak ni suđenja u Italiji, nego skandali s jedva punoljetnom starletom i eskort damama. Kao što je svojevremeno svijetom odjeknula priča o Bilu Clintonu i Monici Lewinsky. Diplomatski skandali, utaja poreza, loši politički potezi, ponekad i neki manji rat nisu toliko zanimljivi kao jedan seksualni prijestup. I to u društvu u kojemu seksualne prijestupe sličnoga tipa čine gotovo svi.

Neki dan sam naišao na rezultate ankete u kojima je bilo vidljivo da je gotovo devedeset posto ispitanih bračnih parova između 30 i 60 godina barem jednom bilo u izvanbračnoj vezi. I to muškarci i žene podjednako. Otkuda, dakle, kod ljudi takav interes za ono što i sami rade? Zašto nekoga tko i sam vara ženu i povremeno se valja s eskort damama zanima Silvio Berlusconi? Bit će valjda zbog dvostrukih kriterija koji nam pomažu da to što radi Berlusconi kao političar i tajkun vidimo kao prvorazrednu podlost i nemoral, dok sami za sebe itekako imamo olakotne okolnosti. „Dogodilo se" ili „Nisam htio" ili „I muž je mene prevario, zato sam i ja njega." Staro je pravilo, iz kojega proizlaze brojne nesreće, vrlo jednostavno: sebi dopuštamo ono zbog čega druge osuđujemo. I, što je najgore, ne vidimo tu očitu istinu. Upravo zato, meni je Silvija Berlusconija žao. Naravno, nije mi žao što je bahati manipulator i jedna, zapravo, primitivna persona koja ne skriva pretjerano svoje seksualne avanture, što je hodajući skandal kojega se stidi pametniji dio Italije, ali žao mi je čisto načelno, što ga se čereči zbog seksualnoga skandala, a istovremeno postoji sto trideset tisuća ozbiljnijih razloga zbog kojih bi trebao zauzimati naslovnice tabloida i vatikanske štampe. Istina jest da je to jedan moralno vrlo dvojbeni tip koji bi istovremeno želio maloljetnice u krevetu i podršku Katoličke crkve bez koje mu se rejting opasno rastače. Međutim, svi ti ljigavi manevri, sav taj cirkus služi samo jednome: da se u javnosti održi mit o čovjeku kao monogamnom biću. Puno je poštenije priznati da ljudsko biće u osnovi nije monogamno, da ima razvijenu emotivnu i seksualnu predispoziciju za veze s više partnera, da to kroz povijest i čini, te da bi možda bilo vrijeme da i javnim osobama, pa čak i ako su dozlaboga nesimpatične kao Berlusconi, dozvolimo upravo ono što dozvoljavamo sebi po raznim motelima, parkovima i na stražnjim sjedištima automobila.

Naime, na djelu je jedna opasna i nepravedna diskriminacija koja je posljedica dvostrukih kriterija i dvostrukoga morala, pri čemu javnim osobama , čak i pod cijenu da im se opasno uruši život, nije dozvoljeno ono što je dozvoljeno svima drugima i o čemu se uz smijeh priča na roštiljadama i dječjim rođendanima: tko je bio s kim i kako. A monogamija, koja nam kao ljudskim bićima nikako nije svojstvena, ostat će u našoj kulturi kao vrijednost po svoj prilici samo zato što je tako rijetka, a čovjek oduvijek cijeni ono što je rijetko ili teško moguće.