Srećko JurdanaDodjela Nobelove nagrade za mir američkom predsjedniku Baracku Obami obilježena je raznovrsnim konotacijama, i s razlogom se u Bijeloj kući razmišljalo treba li je predsjednik uopće prihvatiti. Postoji osnovica za tezu da mu je dodijeljena prerano, no iza te pojavne preuranjenosti vjerojatno se skrivala nekakva namjera. Jedna od konotacija nagrade mogao bi biti i specijalan psihološki pritisak na Obamu pri donošenju ratnih planova za Afganistan, Irak i Iran, na primjer. U sofisticiranim svjetskim odnosima mir se najčešće postiže tek demonstracijom snage prema agresivnoj strani, što posebno vrijedi za supersile. Nobelova nagrada mogla bi možda za Obamu u tom smislu biti neka vrsta preliminarnoga ograničavajućeg faktora, izmišljenog od pacifista. Metaforički rečeno, uz designiranoga Gandhija oružje ne ide. Može se spekulirati na tu temu, no vjerojatnije je da su na odluku utjecali Obamini strateški potezi.

MIROTVORSTVO I HIPOKRIZIJA

U povijesti se pamte američki predsjednici koji su - po Theodoru Rooseveltu - govorili tiho i nosili veliki štap. Bill Clinton je mir na Balkanu ostvario tek nakon bombardiranja srpskih snaga u Bosni - što je izravno dovelo do Daytona - a potom i bombardiranja same Srbije nakon njezine invazije na Kosovo, i posljedičnoga svrgavanja Miloševića. I gospodina Clintona može se, dakle, tretirati kao velikoga historijskoga mirotvorca, no upravo zato što se u konačnici nije ustručavao iskoristiti oružje kako bi došao do tog mira. Da se zadržao na apelima, posredovanjima i pozivima na razum, ratovi na Balkanu trajali bi možda još i danas. Deklarativnim mirotvorcima tipa Carringtona, Vancea, Bildta, Owena itd., koji su prije toga godinama krstarili Balkanom i prodavali neostvarive planove, skriveni strateški cilj bio je nagraditi agresora, pa makar i uz cijenu proširenja rata. Spomenuti cilj pokušavali su maskirati spektakularnim “mirovnim naporima” koji su u startu izjednačavali predatora i žrtvu, i trebao se na kraju pojaviti Clinton da čizmom udari u taj lonac hipokrizije. Mir, kako vidimo, može biti potpuno suprotna kategorija ustručavanju od primjene oružja, i to bi trebali držati na umu svi oni koji predsjednika Obamu danas napadaju zbog intencije da u Afganistanu definitivno dobije rat protiv talibana, i iščuđavaju se nad podatkom da netko s takvim namjerama može biti honoriran Nobelom. Vrijednost Obamine nagrade testirat će se upravo na pitanju je li on u stanju pobijediti u tom sukobu i teroristima uskratiti teritorij na kojem mogu osnivati državu, a ne na pitanju je li u stanju unilateralno povući vojsku i talibanima ostaviti prostor za djelovanje, kako bi usrećio pacifiste. Svojedobno je Henry Kissinger (zajedno s Le Duk Toom) dobio Nobelovu nagradu za mir zbog pariškoga sporazuma o završetku rata u Vijetnamu. Kako bi sklopio taj sporazum pod iole časnim uvjetima za Ameriku i njezinoga saveznika, Kissinger je morao politički oslabjeloga predsjednika Nixona neprestano poticati na nova bombardiranja Sjevernog Vijetnama, jer jedino su mu ona davala polugu u pregovorima s krutim ekspanzionističkim protivnikom, koji je igrao na kartu “antiratnog pokreta” i unutarnje slabosti Nixonove administracije.

PARADOKS MIRA U STRATEŠKIM ODNOSIMA

Kratko, ali vrlo snažno bombardiranje - tzv. božićno bombardiranje - izvedeno je neposredno prije potpisivanja sporazuma, i tek je ono zapravo definitivno uvjerilo Sjeverni Vijetnam da je obustava rata u njegovu interesu, jer je Nixon - iako slab - još uvijek dovoljno tvrdoglav da ih podvrgne neizdrživoj zračnoj drami. I Kissinger i Le Duk To dobili su, dakle, Nobela za mir nakon što su prethodno iskoristili svoje vojne adute, može se općenito reći i: zalagali se za rat. U njihovu je obrascu sažet paradoks mira u strateškim odnosima. Ekspanzioniste uvjerene da je momentum na njihovoj strani ne kupuje se lijepim riječima i dobrim namjerama. Koliko vrijedi mir bez snage, pokazalo se ubrzo nakon Nixonova pada zbog afere Watergate. Nemilosrdno eksploatirajući krizu vlasti u Americi, Sjeverni Vijetnam - ovaj put lišen straha od bombardiranja - pokrenuo je brzu ofenzivu na Južni Vijetnam, anektirao ga i stvorio novu komunističku cjelinu, a pariški sporazum, koji je Kissingeru i “Duckyju” donio Nobela, nije mu za to bio savršeno nikakva prepreka, i pretvoren je u hranu za proučavatelje političkih arhiva.

SAD, RUSIJA, KINA I IRAN

Kad je riječ o Baracku Obami, on je već sad u situaciji da pokaže vojnu uvjerljivost svoje miroljubive orijentacije. Jasno je da u Afganistan mora poslati pojačanja kakva će Americi osigurati manevarski prostor da talibanima nametne svoju volju i na vlasti zadrži umjerene islamiste. Takvo djelovanje bilo bi u (ponešto kasnome) skladu s doktrinom Colina Powella po kojoj Amerika - kako bi izbjegla ponavljanje vijetnamskog sindroma - mora u svim budućim sukobima najprije jasno definirati svoj politički cilj, i potom bez oklijevanja aktivirati dovoljnu količinu vojnih sredstava koja će joj omogućiti njegovo ostvarenje. U Iraku je Amerika donekle apsolvirala svoju ulogu povlačenjem vojnika s ulica u baze. Teroristi su i nakon toga nastavili s napadima, ali sad isključivo protiv vlastitoga naroda, što ih u islamskome svijetu prikazuje u prepoznatljivome svjetlu. Za predsjednika Obamu situacija je bitno složenija na planu odnosa prema Iranu, koji se u Americi doživljava kao strateška prijetnja za nacionalnu sigurnost. Obama je shvatio da se u konfrontaciji s Iranom oko nuklearnoga pitanja ne može osloniti samo na Izrael i NATO, nego mora uspostaviti i savezništvo s drugim supersilama. Njegovo odustajanje od raketnoga štita u Češkoj i Poljskoj presudan je korak u razvoju partnerskoga odnosa s Rusijom u iranskom pitanju, odnosa kojem se priklanja i Kina koja u klasičnoj “diplomaciji trokuta” ne želi ostati izolirana. Navedeni ustupak Rusiji - na koji George W. Bush nije bio spreman - bio je možda jedan od razloga za dodjelu Nobelove nagrade predsjedniku Obami. Uspije li on vezati Rusiju i Kinu za svoj plan sprečavanja Irana da se domogne atomske bombe - a postoje dobri signali u tom smjeru - Iran se suočava s nepremostivim blokom, a eventualan vojni sukob s njim ne će automatski značiti i sukob među supersilama, što je svakako Nobela vrijedan preduvjet opstanka planetarnoga integriteta.