SLIKAR U ATELJEU Vasilije Jordan, prepoznatljiv po svojim nadrealnim slikama, unatoč tomu što je postigao europsku karijeru, uvijek se nostalgično vraćao u ZagrebU Zagrebu će 6. studenoga biti predstavljena nova monografija Vasilija Josipa Jordana koju je napisao likovni kritičar Milan Bešlić uz pomoć talijanskog likovnog kritičara Giorgia Segata. Monografija obilježava 75 godina Vasilija Josipa Jordana i 50 godina njegova slikarstva. Jordan je diplomirao 1958. godine u klasi profesora Ljube Babića, a prvu samostalnu izložbu imao je 1961. u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izložba je nastala na nagovor Miljenka Stančića, na njoj je inaugurirao svoje “oniričko slikarstvo”, a uz nju je sentimentalno vezan, zato što je tada upoznao slikaricu Dragicu Cvek s kojom se vjenčao krajem godine i s kojom ima dvoje djece.

Nakon uspjeha prve izložbe Jordan je počeo sve češće izlagati u inozemstvu, najčešće u Bruxellesu, ali i u drugim gradovima. Od 1978. radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 1995. utemeljio je s nekima od svojih kolega Akademiju likovnih umjetnosti Mostarskog sveučilišta u Širokom Brijegu. Godine 2000. umirovljen je na ALU u Zagrebu, ali je nastavio slikati i izlagati svoja djela na brojnim izložbama.

NACIONAL: Mnogi poznati umjetnici imali su i imaju svoje biografe. Kakav je vaš odnos s Milanom Bešlićem koji je autor vaše nove monografije?

- Do objavljivanja monografije je došlo na prirodan način jer se Bešlić i ja poznajemo više od 30 godina. Bešlić je oduvijek bio blizak likovnim krugovima, ima velik broj poznanstava, tako da mi je bilo logično da prihvatim njegovu ponudu za objavljivanje monografije. Pomislio sam “zašto ne?”, ipak je Bešlić povjesničar umjetnosti i ima velik broj objavljenih likovnih kritika, eseja i tako dalje te je apsolutno kvalificiran. Njega je ta materija jako zanimala tako da sam smatrao da će ta monografija imati drukčiji pristup, što se i vidi jer nije napisana na usko stručno-umjetnički način nego je proširena s prijateljsko-ljudske strane jednog umjetnika, jedne sudbine, jednog opusa.

NACIONAL: Monografija, naravno, započinje vašim ranim radovima iz mladosti pri čemu su mnogi kritičari pisali kako su vaše slike zapravo opisi djetinjstva. Je li vaše djetinjstvo i odrastanje na zagrebačkoj Trešnjevci doista toliko utjecalo na vas?

- Sigurno jest na neki način, djetinjstvo djeluje na svakog čovjeka. Kako se to kasnije transformiralo u neki likovni znak odnosno likovnu viziju, to je druga stvar. Likovna vizija je podložna kontinuitetu sazrijevanja slikara, što ima svojih zakonitosti. Kod mene se direktna veza između djetinjstva i nekih slika ne može naći kao što se može naći kod Miljenka Stančića. Kod njega postoji direktnija veza između njegova djetinjstva i slikarstva, on je s time živio tijekom cijelog života.

NACIONAL: Je li Ljubo Babić bio presudna osoba u stvaranju vaše slikarske karijere?

- Da, može se reći. On je bio vrhunski intelektualac, književnik, teoretičar i kritičar. Imao je osjećaj za otkrivanje strukture slike. To je osobina koju rijetko imaju i slikari. Primjerice, mi smo za vrijeme studija prvi put s njim bili u Veneciji i on nam je otkrio Tintoretta u Scuola di San Rocco. Godinu dana poslije bili smo u Korčuli, gdje također postoji jedan navodni Tintoretto, atribuiran je tako. Međutim, ono što je tada Ljubo Babić nama, desetorici studenata, govorio o Tintorettu u Veneciji i ono što nam je govorio u Korčuli, bitno se razlikovalo. On je znao vrlo stručno i jednostavno eksplicirati. Imao je talent za dijagnosticiranje slike, a to je bitna stvar.

NACIONAL: Jeste li se prisjećali načina na koji je Babić prenosio znanje u vrijeme kada ste bili profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?

- Da, bio sam 20 godina profesor, i Babić je imao jednu sjajnu metodu a to je da nakon svakog tjedna sve radove i studije poredamo na zid. Babić bi sjeo u sredinu. Svaki student je govorio o svakom izloženom radu da bi na kraju on dao zajednički komentar. S time je produbljivao prijateljstvo između svakog slikara, između jednog i drugog načina rada, što nam je znao jako lijepo tumačiti. Kasnije sam ja to prenio na svoje studente, što im se jako svidjelo. Ne znam gdje je Babić to vidio, u Njemačkoj, Austriji ili Španjolskoj, ali to je sjajna metoda prilikom čega se studenti ne samo vizualno nego i verbalno upoznaju s elementima slike jer slika je slojevita.

NACIONAL: Prva vaša izložba održana je 1961. u Galeriji suvremene umjetnosti i oduševila je i kritiku i publiku.

- Ja sam tada bio u snu svog slikarstva i ništa, zapravo, nisam shvaćao, tek sam desetljećima kasnije shvatio neke stvari. Općenito rečeno, ja sam spor u shvaćanju sadašnjeg trenutka. U organizaciji izložbe pomogli su mi Stančić, Vaništa i još neki ljudi koji su razgovarali s Božom Bekom i on je tu izložbu uvrstio u program. U jesen iste godine, nakon moje izložbe, bila je postavljena izložba pod nazivom “Nove tendencije” i tada mi je jedan moj kolega rekao “to što ti slikaš je dobro ali ovo što su donijele Nove tendencije, to ti je umjetnost budućnosti”. Ja ni tada nisam shvaćao što znači ta budućnost. Hoću reći, bio sam uronjen u bazen svog svijeta i nisam razumio što se oko mene događa. Mnome je vladao moj instinkt, što sam kasnije elaborirao svojim studentima. To je poput primarne iskre koja se pojavi kod valorizacije nekih slika. Primjerice, neke slike zavolite, a neke ne zavolite. Intelektualno možete rastumačiti zašto jednu sliku volite a drugu ne, ali ta primarna iskra dolazi iz vaše naravi koja dalje određuje tip slikarstva.Vasilije Jordan s likovnim kritičarom Milanom Bešlićem, koji je napisao njegovu novu monografiju

NACIONAL: Znači li to da ste tada bili introvertirana osoba, zatvorena u svoj svijet?

- Sigurno da sam bio takav. Kada sam se vratio iz vojske koju sam služio u Bitoli, moj otac mi je rekao “lijepo je to da ti slikaš, ali ti bi trebao nešto raditi”. Onda sam mu rekao da ću se baciti u bazen bez vode. Druge mi nije bilo. Ali onda je održana ta izložba, sve se počelo vrtjeti, došao sam u kontakt s ljudima iz Belgije koji su me povukli u Belgiju gdje sam izlagao desetak godina u galeriji Isy Brachot u Bruxellesu. Brachot je bio Židov koji je bio treći nasljednik nacidinastije Brachot koja je imala galeriju u gotovo samom centru Bruxellesa. Tamo sam upoznao značajne ljude, izlagao sam s jednim od najjačih europskih slikara, to je Paul Delvaux, koji je bio kućni prijatelj Brachotovih.

NACIONAL: Šezdesetih godina ste se preselili u Voćarsku ulicu. Kako ste se snašli među brojnim umjetnicima koji su živjeli upravo u toj ulici koja se zato nazivala “umjetničkom ulicom”?

- Bilo je to vrijeme druženja s Brankom Ružićem, Mirkom Račkim, Vilkom Gecanom, Kamilom Ružičkom i tako dalje. Jednom prilikom bio sam u HDLU i Kamilo Ružička me pitao bih li se preselio u Voćarsku ulicu gdje postoji jedan atelje u kojem živi udovica Vladimira Varlaja. Otišli smo u Voćarsku, to je bila oaza zelenila i moja supruga i ja odmah smo pristali na preseljenje. Dali smo jedan stan za taj atelje. Ono što je bilo zanimljivo jest to da smo u Voćarskoj priređivali maskenbale, to je bila tradicija Voćarske. Voćarska ulica bila je jedna od najstarijih umjetničkih kolonija u ovom dijelu Europe.

NACIONAL: Kada već spominjemo vašu suprugu Dragicu Cvek-Jordan, zanimljivo je da ste se vjenčali na Staru godinu 1961.

- Tada smo živjeli skromno i odlučili smo se vjenčati na Staru godinu kako bismo na isti dan mogli imati dvostruko slavlje. Živjeli smo tako skromno da se sjećam da bismo se, kada bi inkasator zvonio na vrata, skrivali kao da nas nema.

NACIONAL: Kada ste izišli iz te financijske skromnosti i shvatili da možete normalno živjeti od slikarstva?

- To se dogodilo nakon moje prve samostalne izložbe 1961., kada su mi ljudi počeli prilaziti, zanimati se za moje slike, pa se nešto i prodalo. To se počelo razvijati i širiti. Sve do 1978. godine, kada sam počeo raditi na Akademiji likovnih umjetnosti, živio sam samo od slikarstva. Nisam se puno bavio drugim stvarima i nikome nisam uzimao kruh.

NACIONAL: Kako izgleda život udvoje dvaju umjetnika kao što ste vi i Dragica Cvek-Jordan?

- Mi smo uvijek bili skromni, izlazili smo jedno drugome u susret. Ona ima svoj svijet, potpuno drukčiji od mojeg. Znali smo se šaliti da ja slikam crno a ona bijelo. Mislim da, ako se ljudi vole, onda nema nikakvih zapreka. Treba se razumjeti, treba i oprostiti, treba strpljenja. Istina je da svaki umjetnik ima svoju “žutu minutu” i tada ne priznaje norme normalnog ponašanja. Ako se to kod nas i dogodilo tijekom naših 48 godina zajedničkog života, to je trajalo vrlo kratko. Moja Dragica je vrlo darovita i inteligentna osoba, čista je kao dijete. Katkad bih ja zaslužio i veći ukor nego što sam ga dobio s njezine strane.

NACIONAL: Jeste li, tijekom povremenih boravaka u Belgiji, razmišljali da se preselite u Bruxelles?

- Dobio sam takvu ponudu od Brachota, već mi je bio osiguran jedan apartman. Međutim, mene je vuklo doma, to je bolest svih Hrvata, da bljesnu, a onda nestanu. To je razlika između nas i Europejaca koji su svagdje doma. Imao sam silnu nostalgiju i za Trešnjevkom i za Zagrebom, a onda smo nekako uspjeli u Balama, u Istri, naći jednu kuću. Tamo smo redovno dolazili od 1964. do 1972. Za mene su Bale bile veliko otkriće, provodili smo prekrasno vrijeme. Dođe neka tišina, neka jugovina, čuje se samo ćuk na kampanilu, to je bilo mrtvo mjesto. Tada sam otkrio najbolje vino na svijetu, a volim vino, volim popiti, a to je bila malvazija. U Belgiji sam ipak došao u profesionalnu sredinu, bio mi je nuđen jedan ugovor po kojem sve što nacrtate dobiva galerist. Na to nisam pristao i to je bi minus u njihovim očima. Ja sam bio u svom svijetu, a tijekom mojih nekoliko izložbi u Bruxellesu shvatio sam da oni traže veliku produkciju. Velika produkcija meni nije išla u prilog. Brachotov plan bio je da svake druge godine imam veliku samostalnu izložbu a kako je prostor galerije velik, to bi značilo svake druge godine pedeset novih slika. Osamdesetih godina sam potpuno prekinuo suradnju s Brachotom, a tada je objavljena moja prva monografija koja je još uvijek nastala u suradnji s Brachotom. Zatim sam dobio neke ponude iz Italije i Njemačke gdje sam također izlagao. Silno volim Italiju, njihovo silno umjetničko bogatstvo koje je formiralo moj način rada. Sjećam se da sam, kada sam s Ljubom Babićem bio u Veneciji, od zadnjeg novca kupio veliku reprodukciju Francesca Guardija.

NACIONAL: Kritičari su vaše slike opisivali kao prikaz samoće i otuđenosti kroz prolaznost života. Je li to i vaše viđenje vaših slika?

Vasilije Jordan - na slici s Franjom Tuđmanom- Vjerojatno jest. Vi ste spomenuli jednu istinu koja je ugrađena u gotovo svaku sliku. Sve to ovisi o raspoloženju i sazrijevanju. Kasnije, osvrćući se na svoj 50-godišnji opus, to sam i sam primijetio, svakih deset godina pojavio bi mi se značajniji moment u ciklusu koji je obilježio to razdoblje. Zgrabila bi me neka tema do koje sam nekako došao, instinktivno ali i drugim tvorbama unutar svoje maštovitosti, i oko toga se zatim razvio jedan ciklus. Tako, zapravo, nastaje jedan ciklus. Poput glazbenika koji imaju temu a zatim rade varijacije na temu. Tako sam ja to sebi protumačio slušajući glazbu koju jako volim.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste bili zatvoreni u svom slikarskom svijetu. Jeste li ikada izišli iz tog zatvorenog svijeta?

- Nisam nikada. Kada sam otišao u vojsku, mislio sam da ću sve ostaviti i da će me to proći, ali to se nije dogodilo. Uvijek sam to nosio u sebi, i danju i noću i u snu. Bilo je tisuću razloga da se probudim, oko mene su se na likovnoj sceni događale revolucionarne stvari. Danas ima pojava kojih čak ni krivci za te pojave nisu svjesni.

NACIONAL: Jeste li se bojali da će vaše vrijeme proći?

- Sigurno sam se bojao. Nisam radio tako da sam mislio da će to biti zacementirano za sva vremena. Ne, to je ispovijest, svaki opus je na neki način ispovijest. Od slika koje su predstavljene u ovoj novoj monografiji možda bi vrijedilo sačuvati jednu ili dvije, ništa više.

NACIONAL: Zašto tako mislite?

- Zato što čovjek postavi letvicu kriterija koju čitav život želi dosegnuti a ne uspijeva onako kako je to želio. Kada listate slike starih majstora, ali i onih iz 19. i 20. stoljeća, začudno je kako su neki napravili genijalne stvari u ranoj dobi života, s 22 godine kao Račić ili s 23, 24 godine kao Kraljević. Uvijek me čudilo odakle tim mladim ljudima zrelost za tako nešto. To je taj trenutak kada morate mati sreću, morate imati darovitosti, morate se odricati, i kada sve to imate, opet niste nigdje, kao da ste u živom pijesku.

NACIONAL: Kako je početkom 2003. došlo do toga da radite kao scenograf na predstavi “Simon Boccanegra” redatelja Petra Selema?

- Selem je inzistirao na tome vjerujući u moje slikarstvo. Ja sam neke svoje slike pretvorio u skice iz nekoliko ciklusa što smo ukomponirali u činove. To je, navodno, bilo dosta sretno rješenje. To je bio moj izlet, ja sam samo gostovao. No to nije bilo prvi put, jer se isto dogodilo 1992., kada je njemački kazališni redatelj Roberto Ciulli radio Becketta, a moje slike je koristio kao predložak za izradu scenografije. Bio sam zadovoljan i zahvalio mu na tome.

NACIONAL: Volite glazbu, pohađali ste glazbenu školu i svirali violinu. Kako to da ste violinu, na kraju, ostavili po strani i odlučili se samo za slikarstvo?

SA SUPRUGOM DRAGICOM, kćeri Jelenom i sinom Martinom, 1974. u Novoj vesi- Nisam to napravio svojevoljno. U glazbenoj sam školi imao uvjet da kupim violinu jer sam morao imati svoj instrument. Kako nismo imali novca, onda sam školsku violinu vratio školi i to je za mene bio velik udarac. Bio sam vrlo osjetljiv jer sam u to vrijeme već i komponirao. Lako je moguće da bih, da sam imao novca za violinu, postao violinist a ne slikar.

NACIONAL: Zato ste tu ljubav prema glazbi prenijeli na svoju djecu.

- Mi smo svi voljeli glazbu, kod nas se glazba uvijek slušala. I sina Martina i kćer Jelenu uputio sam u glazbu. Martin je violončelist, član Zagrebačkog kvarteta. Prošli tjedan su se vratili iz Japana gdje su bili po četvrti put. Tamo su jako dobro primljeni i imaju sjajne reference. Kći Jelena svira violu u Simfonijskom orkestru. Kao mali su pokazivali sklonost glazbi jer im je slikarstva bila puna kuća. Premda, oboje su crtali, Martin je bio strašno zanimljiv kao crtač kada je imao četiri, pet godina. Sačuvao sam te njihove crteže, vidi se beskrajna mašta u tome.

NACIONAL: U posljednjih desetak godina pojavila se generacija uspješnih i bogatih političara i gospodarstvenika koji moraju imati u svojim kolekcijama hrvatske slikare. Kako gledate na taj interes za hrvatske slikare, je li to snobizam ili stvarno poznavanje slikara i njihovih radova?

- Kolekcionarstvo u Zagrebu i Splitu ima tradiciju. U vrijeme između dva svjetska rata u Zagrebu je postojala nekolicina kolekcionara koji su ujedno bili i mecene koji su vjerovali u slikare. Financijski su bili sposobni da mali dio kapitala odvoje i za to, a tako se to i u inozemstvu radilo. Danas, ako netko želi kupiti moju sliku, ja mu ne mogu reći “ne, neću prodati jer ti to ne razumiješ”, nego ću mu biti zahvalan. Teško je razumjeti nečije slike ako čovjek katkad samog sebe ne razumije.

NACIONAL: Koliko danas radite?

- Radim sve dulje i teško mi se odvojiti od slike. Radim malo sporije. Dnevno radim tri, četiri sata.