Zoran FerićOvogodišnja državna matura ozbiljan je ispit za učenike, ali još teži za cjelokupno hrvatsko školstvo. To je najveća promjena otkako je umrla glasovita Šuvarova reforma i vraćene gimnazije. I baš se sad dogodio taj veliki gaf: tema za esej na državnoj maturi iz hrvatskoga provaljena je na internetu. Unaprijed se znalo da će predložak za esej biti iz romana „Zločin i kazna", a znalo se točno i koji odlomak. I dok učenici i profesori tvrde da je sve to unaprijed bilo poznato, šef Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje Goran Sirovatka tvrdi da se nijedan djelatnik kojem su bila poznata pitanja nije ogriješio o kodeks.

Slučaj je proizveo OPĆU konsternaciju i tumači se kao još jedna u nizu velikih blamaža koje građani povezuju s državnim institucijama. O tome su brujali kuloari prosvjetnih institucija, pisalo se na forumima i Facebooku, žučno raspravljalo po zbornicama. Svatko je imao svoju teoriju. Pričalo se da su informacije procurile iz Nacionalnog centra, na internetu je bilo moguće saznati da je teta jednog maturanta ispitna koordinatorica, u zbornicama se pak pričalo da je samo Ministarstvo podmetnulo informaciju da učenicima bude lakše i da državna matura uspije, a pričalo se i o hakiranju. Šef Nacionalnog centra tvrdi da ništa od toga nije moguće i da su učenici sami pogodili djelo iz kojega će biti zadatak za esej, kao i odlomak iz toga djela koji će biti predložak. Ali što god se od toga dogodilo, vidi se nekoliko simptoma teške kronične bolesti hrvatskog školstva.

Prvi je očita nespremnost državnih službi da se suoče s mogućnošću vlastite pogreške. I kao što ne možemo biti sigurni da je informacija procurila iz Nacionalnog centra, nitko, pa ni gospodin Sirovatka, bez istrage ne može biti siguran da nije.

To negiranje problema, za koji su svi ostali u procesu obrazovanja sigurni da postoji i jasno ga vide, djeluje neuvjerljivo. Jedna moja kolegica usporedila je to s bajkom u kojoj nitko ne želi vidjeti da je car gol, iako se spomenuti u Adamovu kostimu šeće pred njihovim očima. No nije li negiranje očitoga put u ludilo? U ovom slučaju masovno ludilo. Upravo tako rezolutno negiranje stvara temelje za opću sumnju u regularnost prvoga dijela ovogodišnje državne mature. Javnost ionako u ovome slučaju očekuje zataškavanje i ovakav istup očito je kontraprodutivan. Pri tome bi valjda normalno bilo obavijestiti učenike, profesore i roditelje da će se curenje informacija najozbiljnije istražiti. Ni tada većina ne bi vjerovala, ali bi šteta, čini mi se, ipak bila manja. Ako sve ostane na tome da šef Nacionalnog centra negira, a učenici i profesori su sigurni kako su informacije ipak procurile, zavladat će atmosfera opće nesigurnosti i sumnjičenja.

Drugi simptom je u tijesnoj vezi s prvim, a zove se paranoja. Vlada, ministarstva i sve institucije vlasti u ovoj su državi već toliko zloglasni da javnost naprosto želi vjerovati u neku svinjariju, kao što i uporno želi vjerovati da Šlogar nije ubojica Ivane Hodak. U ovoj su zemlji laži i podvale uvjerljiviji od istine i korektnosti. Jednako je i sa zbornicama. Priča da je samo Ministarstvo pustilo tajnu informaciju o zadatku za esej iz hrvatskoga jasan je dokaz te paranoje i potpuno poremećenog odnosa između nastavnika i njihova ministarstva. Treba, doduše, reći da ova paranoja itekako ima uporište u iskustvu ljudi koji su devedesetih radili po zbornicama i koji su navikli da im iz Ministarstva dolazi svašta. Od nepismenih dopisa, glupih odluka do malicioznih inspektora koji na kraju školske godine povlaštenim učenicima „suše" po sedam negativnih ocjena, a nastavnicima koji se ne slože s odlukom prijete otkazima. Već dugo situacija nije takva, mnogi ljudi u Ministarstvu rade ozbiljno i pošteno, o „sušenju" negativnih ocjena ne čita se više po novinama, ali minuli rad onoga ministarstva, od Ljilje Vokić do Božidara Pugelnika, još nam uvijek dolazi na naplatu.

Treći simptom je svakako najpogubniji za hrvatsko školstvo i zove se malodušnost. Kako učiti mlade ljude marljivosti i poštenju, ako je najvažnija stvar koja se u hrvatskoj školi dogodila nakon ukinuća Šuvarove reforme zapravo pala na ispitu? Već je dugo ono što se uči u školi u velikom raskoraku s realnim životom, pa škola ponekad djeluje kao nekakva izolirana ustanova gdje se uči upravo ono što djeci u životu nikada neće trebati, uči ih se kakvo bi ljudsko društvo trebalo biti, a ne kakvo ono jest, uči ih se potpuno nepotrebno moralnome ponašanju, radnim navikama, želi im se pokazati da se svaki uspjeh bazira na trudu i da su pamet i trud komplementarne stvari. Ovakva državna matura bjelodano negira sve što smo ikada pokušavali naučiti djecu u školi i, što je najgore, sve što ćemo ih kao profesori pokušavati naučiti.

Ona pokazuje da živimo u tužnoj zemlji gdje nema odgovornosti, gdje vladaju paranoja i malodušnost, da je jedino ponašanje koje će ikada vrijediti u okviru ovih histerično iscrtanih granica elementarna sebičnost i patološka potreba da se nekoga prevari. Po mogućnosti društvo, po mogućnosti sve ostale koji nisu ja, da se došaptava, vara i prepisuje. Zasluge se kod nas dijele onima koji bolje varaju, lopovluk se smatra sposobnošću, a širenje paranoje najvećim političkim talentom. Mi koji radimo kao nastavnici u školi, 17. ožujka, kad se pisao esej iz hrvatskog jezika, spoznali smo jače nego ikada uzaludnost svoga posla i strašnu činjenicu: da djecu koja su nam povjerena ne možemo naučiti više ničemu. I pri takvom stanju stvari možemo se upitati tko je kriv, možemo uprijeti prstom na onoga ili onu koji su učenicima dostavili maturalne zadatke, ali time ne možemo ozbiljnije popraviti hrvatsko školstvo. Ono će i dalje biti i neodgovorno i paranoično i malodušno. Za takve je promjene, bojim se, potrebno jako dugo vrijeme, potrebno je i da se svatko od nas malčice promijeni. Većina maturanata koji su u srijedu pisali esej iz hrvatskoga po svoj prilici je položila prvi dio mature, hrvatsko školstvo bojim se da nije.