Željka Jurak sa sinomŽeljka Jurak iz zagrebačkog naselja Špansko je prije osam godina na svijet donijela dvojicu sinova Antonia i Alberta, a tada ni sanjala nije kakvi ih problemi očekuju. Kako kaže Željka Jurak Antonio je odmah nakon rođenja završio u inkubatoru jer je imao nerazvijena pluća , a osam mjeseci kasnije je preminuo od sepse, a njen drugi sin, Albert, ozbiljno je i teško bolestan.

„Samohrana sam majka i sama brinem o mom Albertu koji ima dijagnosticiranu cerebralnu paralizu, psihomotornu retardaciju, tetraparesis spastica – grčenje mišića, najgori oblik epilepsije- Westov sindrom. Nas dvoje preživljavamo od tri tisuće kuna mjesečno, a u to su uračunati njegova invalidnina, alimentacija od države i dječji doplatak. Ja ponekada nekome počistim stan, opeglam rublje i slično, samo kako bih nešto zaradila. Nedavno mi je prijatelj posudio laptop tako da subotom puštam glazbu kako bih nešto dodatno zaradila. Tada mog sina čuva jedna gospođa, platim joj 100 kuna za to. Albert u potpunosti ovisi o tuđoj pomoći i ne mogu ga ostaviti nikako samoga“, ispričala je Željka Jurak.

Maleni Albert ne sjedi sam, ne priča, jede isključivo izmiksanu hranu. Pohađa dnevni vrtić - školu sa prilagođenim programom u Sloboštini. Željka Jurak je dodala kako ona i njen sin žive u stanu koji su na korištenje dobili od grada, a oko opremanja pomogli su joj teta, majka i prijateljica. Mjesečni troškovi režija su oko tisuću kuna, tako da ovoj malenoj obitelji za korištenje ostane još dvije tisuće koje nikako nisu dovoljne za noramlan život, a kamoli za život djeteta kojem mnogo toga treba jer je bolesno. „Mnogo bih ja toga Albertu voljela priuštiti no nemam od čega. Morat ću mu uskoro kupiti nova invalidska kolica, HZZO mi plaća 7,5 tisuća kuna, a kako bih ih kupila treba mi još 2,5 tisuće koje nemam. Sjedalicu za automobil smo zahvaljujući dobrim ljudima i njihovoj pomoći dobili. Ne tražimo mnogo, iako mi je neugodno što uopće pomoć moram tražiti“ ispričala je Željka Jurak te dodala kako se Albertov otac obitelji nije javio već godinama i ne pomaže financijski.

Željka malenog Alberta po nekoliko puta tjedno vozi raznim liječnicima, na terapije, a i to postaje problem. „On ima 18 kilograma i nije mi lako s njim, moram ga voziti jer s njim na mnoga mjesta ne mogu javnim prijevozom. Vozim stari automobil na kojem se svako malo nešto pokvari, a sada ga trebam registrirati, no ni to nemam čime platiti. Zadužila sam se kod prijatelja, da nema njih ne znam kako bih. Osim toga, moj Albert ima pravo na dvotjedno liječenje - rehabilitaciju u Krapinskim toplicama, no ja bih svoj boravak uz moje dijete morala dodatno platiti oko 3,5 tisuća kuna koje nemam. Voljela bih da ga tamo mogu