Zatvor u IdrizovuOdbačeni od svojih obitelji, lišeni pomoći koju pružaju formalni programi rehabilitacije, mnogi bivši zatvorenici u Makedoniji nedugo po izlasku počine novo kazneno djelo i ponovno završavaju u zatvoru.

Kad je prošao kroz masivnu željeznu kapiju makedonskog zatvora Idirizovo u srpnju ove godine, sunce je bilo visoko na nebu. Na ulici nije bilo baš nikoga, osim nekoliko pasa lutalica koji su spavali ispod drveta.

"Znao sam da se neće pojaviti", govori Dimitar, misleći na svoju suprugu Marinu. "Rekla je da će uzeti novac od majke i da će me doći čekati s djetetom.

"Ali, kada smo se čuli dan prije izlaska, po njenom glasu sam znao da neće doći."

Spustio je torbu sa stvarima nedaleko od zatvorske ograde i napio se vode s česme. Umio se i prošao rukama kroz kosu. Vlažne kovrče blistaju na suncu kao srebro.

Ima četrdeset četiri godine, ali izgleda starije. Kosa mu je već sijeda, ruke pune žuljeva, nokti prljavi od zemljoradničkih poslova koje je obavljao u zatvoru.

Zbog pljačke je proveo gotovo tri godine u Idrizovu, najvećem zatvoru u Makedoniji. To mu nije prva zatvorska kazna. Već dvaput je osuđivan zbog krađe. Prvi put na tri godine, 2003. Pošto je jednu godinu proveo na slobodi, u zatvor se vratio 2007.

Dimitar je jedan od tisuća bivših zatvorenika u Makedoniji za koje je reintegracija u društvo koje ih odbija prihvatiti gotovo nemoguć zadatak.

Bivši osuđenici po izlasku iz zatvora dobivaju jednokratnu pomoć u iznosu od 4.700 dinara (75 eura). Ne postoji nikakav državni program koji bi im pomagao u pronalaženju posla ili bar ponudio savjete za preživljavanje izvan zatvora. Prepušteni su sami sebi. Većina njih ponovno posrne.

Po povratku u mjesto boravka, obično u nekom od siromašnijih dijelova zemlje sa visokom stopom nezaposlenosti, suočeni sa odbacivanjem obitelji, ubrzo se vraćaju životu sitnih kriminalaca.

Sloboda teža od zatvora

Svake godine iz makedonskih zatvora izađe oko 1.600 ljudi. Po povratku kući očekuje ih sumorna perspektiva. Malobrojni među njima imaju završenu srednju školu, a mnogi pate od mentalnih i psihičkih problema. Procjenjuje se da oko 30 posto zatvorenika koristi droge.

Ne iznenađuje to što je postotak povratnika među bivšim zatvorenicima u Makedoniji vrlo visok. Prošle godine je u Idrizovu objavljen podatak da je 60 posto zatvorenika bar jednom i ranije bilo u zatvoru. Od 1.269 ljudi koji su 2008. godine ovdje služili kaznu, njih 548 su u zatvoru bili prvi put. Preostalih 720 su povratnici.

Vjerojatnost izvršenja novog kaznenog djela je najveća u prvim mjesecima po izlasku, kaže Aleksandra Gruevska-Drakulevski, kriminologinja iz Skoplja.

Kada se jednom nađu na slobodi, bivši zatvorenici ulaze u sredinu u kojoj je znatno teže opstati. Suočeni su s visokim stopama nezaposlenosti, akutnim financijskim problemima i izolacijom od obitelji i društva.

Prema podacima Zavoda za izvršenje kaznenih sankcija Ministarstva unutrašnjih poslova, u Makedoniji je tokom 2009. godine u zatvorima boravilo ukupno 2.215 ljudi. Samo njih 27 je na odsluženju doživotne kazne. Svi ostali će u nekom trenutku biti oslobođeni. Ali, ako se uskoro nešto ne promijeni, velika je vjerojatnost da će se više od polovice njih ubrzo vratiti u zatvor.

I pored velikog broja povratnika i ogromnog opterećenja koje to predstavlja za državu i društvo, u Makedoniji još ne postoji služba koja bi pružala pomoć bivšim zatvorenicima.

"Ne postoji državni organ ili institucija koja nudi bilo kakvu pomoć bivšim zatvorenicima u procesu reintegracije", kaže kriminologinja Drakulevski.

Brojne humanitarne i nevladine organizacije vode intenzivne kampanje za zaštitu životne sredine i ljudskih prava, ali gotovo da nitko nije zainteresiran za pružanje pomoći bivšim zatvorenicima.

Mile Mladenov, ravnatelj zatvora u IdrizovuMile Mladenovski, direktor zatvora Idrizovo, priznaje da nema dovoljno ljudi za rad sa zatvorenicima na odsluženju kazne. Zatvor nema psihologa, a zaposlen je samo jedan socijalni radnik. Zaposlenika zaduženih za programe obrazovanja ima 20 i svaki od njih je zadužen za najmanje 60 zatvorenika.

"Vjerujemo da je rad u zatvoru osnovni oblik resocijalizacije, ali takvu terapiju ne možemo ponuditi svima, jer nemamo dovoljno stražara. Osim toga, nemamo ni pravo prodavati proizvode zatvorenika (u trgovinama)", dodaje on.

Od 1.272 zatvorenika, koliko ih je u Idrizovu bilo prošle godine, samo ih je 300 bilo uključeno u radne programe organizirane u zatvoru, koji uključuju poljoprivrednu proizvodnju, stočarstvo i izradu namještaja od drveta.

Četrnaestorica zatvorenika iz otvorenog odjela u Idrizovu posjeduje dozvole za rad izvan zatvora. Preostale dvije trećine zatvorenika ne rade ništa.

"Ne pružaju mi priliku"

Kad je izašao iz zatvora 2006. godine, poslije izdržavanja prve kazne za krađu, Dimitar je u više navrata pokušavao pronaći posao. Svaki put kada bi poslodavcu rekao da je bio zatvaran, dobijao je isti odgovor: "Pozvat ćemo vas za sedam dana." I nikad ga ne bi pozvali.

Zbog toga je prilikom dva razgovora prikrio podatak da je bio kažnjavan, i oba puta je dobio posao, jednom u praonici automobila, a drugi put kao raznosač jogurta u jednoj mljekari. Međutim, na oba mjesta njegova je tajna ubrzo bila otkrivena.

"Mjesec ili dva pošto bi saznali da sam bio u zatvoru, pokazali bi mi vrata", kaže Dimitar. "Ne žele mi pružiti priliku. Takav je naš svijet. Ako se utapaš, oni će te gurnuti još dublje."

Dva mjeseca po odlasku na izdržavanje druge kazne, i njegova žena je ostala bez posla. Vlasnik trgovine u kojoj je radila objasnio je Marini da mu posao trpi jer su kupci postali sumnjičavi prema njoj zbog muža u zatvoru.

Većina bivših zatvorenika ima slična iskustva u bezuspješnim pokušajima pronalaženja posla. Pedesetogodišnja Elena - što nije njeno pravo ime - kaže da se poslije izlaska iz zatvora svuda pokušavala zaposliti. Svi su je odbijali čim bi saznali da je provela deset godina u zatvoru zbog privrednog kriminala u kompaniji u kojoj je nekad bila zaposlena. Nije nam željela govoriti o detaljima učinjenog djela.

Pokušavala se zaposliti kao čistačica, jer bi tako u rukama držala samo metlu i ne bi bila u kontaktu s novcem. Ali sve što su joj ponudili bilo je volontiranje u jednoj humanitarnoj organizaciji. Danas šiša beskućnike i pere njihovu odjeću za skromnih 3.000 dinara (50 eura) mjesečno.

"Ne znam što je bilo gore; u zatvoru bar nisam morala razmišljati o hrani i računima", kaže. "Sad moram birati hoću li kupiti kruh ili lijekove."

Stigmatizirane porodice

Kad u Makedoniji netko ode u zatvor, čitava obitelj je na neki način obilježena.

Milka, mršava, koščata žena u ranim šezdesetim godinama, ima sina u zatvoru. Prvo se počeo drogirati, onda je počeo krasti da bi došao do novca za drogu.

Živi sama na periferiji Skoplja i plaća visoku cijenu za sinove prijestupe. Zbog sina u zatvoru, čak i ljudi koje već dugo poznaje više ne žele razgovarati s njom. Kad uđe u trgovinu, prodavačica ide za njom i pazi da nešto ne ukrade, kaže ona.

Nekad je Milka sanjala o sasvim drukčijoj budućnosti za sina. "Bojim se da mu nitko neće pomoći kad izađe iz zatvora. To će ga dokrajčiti. Već je izgubio volju živjeti. Srce me boli."

Dimitrovi roditelji su prvo pokušali sakriti da im je sin u zatvoru. Rekli su svima da je našao posao u Italiji.

Kada su nekoliko mjeseci kasnije uhvaćeni u laži, sramota je uništila obitelj. Otac je umro. Majka je naglo počela gubiti na težini, prestala je izlaziti iz kuće. Uskoro je i ona umrla. Sestra se preselila u Crnu Goru.

Supruga Marina ga je praktično napustila. "U početku me je posjećivala svakog mjeseca i donosila fotografije našeg sina, ali poslije godinu dana, posjete su se prorijedile; roditelji su je uvjerili da me ostavi", objašnjava Dimitar.

"Sin sada ima osam godina i misli da ga ne volim jer nisam kod kuće s njima. Kad ih zovem telefonom, odbija razgovarati sa mnom."

Dimitar i Marina nisu službeno razvedeni, ali ona se vratila svojima, dok Dimitar živi u kući pokojnih roditelja. Još se nada da će ponovo živjeti zajedno, samo ako se uspije zaposliti. "Sve što mi treba je stalni posao. Mislim da bi se onda vratila."

Ali većina zatvorenika nije tako uvjerena u svoje dobre izglede. Istraživanja potvrđuju da u Makedoniji, kao i u ostatku svijeta, zatvorenici često prihvaćaju i internaliziraju loše mišljenje koje drugi imaju o njima.

Na primjer, Biro za statistiku Ministarstva pravde SAD-a u izvješću za 2006. godinu navodi da polovica populacije zatvorenika ima problema sa usamljenošću, depresijom i psihičkom nestabilnošću.

"Škola kriminala"

Stručnjaci tvrde da uvjeti u zatvoru - čak i najbolji - rijetko mogu doprinijeti promjeni načina života ljudi koji u njima borave.

Andrew Neilson, pomoćnik direktora Howard lige za reformu kaznenog sistema u Londonu, opisuje zatvore kao "škole kriminala" koje dosta koštaju a postižu mali ili nikakav uspjeh u rehabilitaciji zatvorenika.

U izvješćima Odbora Vijeća Europe za sprečavanje mučenja i Helsinškog odbora za ljudska prava, zatvori u Makedoniji su u više navrata opisivani kao nehumani.

U izvještaju Vijeća Europe za 2006. godinu, kao ozbiljan problem se navodi kronična preopterećenost zatvora u Makedoniji, zbog čega je ponekad u jednu prostoriju smješteno i po 25 ljudi.

Reagirajući na ove kritike, vlada je izdvojila 56 milijuna eura za rekonstrukciju i proširenje zatvorskih kapaciteta. Ali čini se da nikakva sredstva nisu izdvojena za rehabilitaciju bivših zatvorenika.

U zemlji u kojoj 33,5 posto radno sposobnog stanovništva nema posao, vlada nije posebno zainteresirana da bivše zatvorenike označi kao prioritet pri zapošljavanju.

Dimitar Stojanovski, šef makedonskog Udruženja poslodavaca, tvrdi da u postupku zapošljavanja nema elemenata diskriminacije prema bivšim zatvorenicima, jer to bi bilo protiv ustava.

Ipak, statistika pokazuje da je vrlo mali broj kompanija spreman bivšim osuđenicima pružiti drugu šansu. Makedonska Služba za zapošljavanje izvještava da je tokom 2009. godine, kad su iz zatvora oslobođene 1.643 osobe, samo sedam bivših zatvorenika uspjelo pronaći stalni posao.

Prema istraživanju londonskog Instituta za kadrove i razvoj pod naslovom Zapošljavanje bivših zatvorenika, nekadašnje zatvorenike u Britaniji najčešće zapošljavaju nevladine organizacije. Najmanje izgleda za nalaženje posla imaju u privatnom sektoru.

Isto istraživanje pokazuje da samo osam posto britanskih poslodavaca koji su zaposlili bivše zatvorenike izražava spremnost da s takvom informacijom izađe u javnost. Većina poslodavaca strahuje da bi to moglo narušiti reputaciju kompanije.

Ipak, rezultati istraživanja pokazuju da poslodavci nemaju razloga za brigu. Šezdeset pet posto kompanija koje su angažirale bivše zatvorenike izvještava da su oni pozitivno utjecali na organizaciju.

Drama kao oblik terapije

Ni u zemljama u okruženju situacija u pogledu brige za bivše zatvorenike nije ništa bolja. Dušanka Garić, iz Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde Republike Srbije, kaže da uglavnom ne znaju što se događa s bivšim zatvorenicima, barem dok se ne vrate u zatvor.

Vlasti u Beogradu im ne pružaju nikakvu posebnu vrstu podrške. Prema službenim podacima, 60 posto zatvorenika u Srbiji se poslije određenog vremena vraća u zatvor. Od 9.023 osobe na izdržavanju kazne u zatvorima u Srbiji tokom 2009. godine, njih 5.420 su povratnici.

Beogradska nevladina organizacija ApsArt je jedina u zemlji koja pokušava pomoći bivšim osuđenicima da se ne vrate u zatvor.

Aleksandra Jelić, direktorica i osnivač ove organizacije, koristi dramu kao oblik terapije koja treba pomoći zatvorenicima da se suoče sa izazovima što ih čekaju na slobodi i pronađu odgovarajuća rješenja:

"Na primjer, insceniramo situaciju u kojoj se postavlja pitanje kako ćemo reagirati pri susretu sa starim prijateljem koji se nije oslobodio ovisnosti o drogi. Kad jedan od učesnika odgovori, ostali komentiraju i ukazuju koji bi način reagiranja bio bolji."

Dragan iz Nove Pazove, bivši zatvorenik i liječeni narkoman, star 43 godine, kaže da su mu dramske vježbe pomogle da se pripremi za život izvan zatvora. Naučio je kako prepoznati vlastite slabosti i kako da bude tolerantniji prema ljudima u okruženju.

Ali Dragan je frustriran zbog toga što više od godinu dana po izlasku iz zatvora i dalje nema posao, kao i zbog sumnjičenja ljudi iz okruženja: "Kad me pogledaju, oni i dalje vide ono što sam nekad bio, a ne ovo što sam sada. Zbog problema koje sam imao u prošlosti, uvjereni su da znaju kakva me budućnost čeka."

Brak mu je propao. Kćer nije vidio 12 godina. Dopisuju se samo preko Facebooka.

Pružena ruka u Britaniji

U Britaniji, s druge strane, vlada i nevladine organizacije zajedničkim naporima pokušavaju pomoći bivšim zatvorenicima da se reintegriraju u društvo.

Kada je Bill Taylor iz Londona, star 53 godine, prije godinu dana izašao nakon 23 godine provedene u zatvoru zbog ubojstva, ljudi iz fondacije St. Giles, nevladine organizacije sa sjedištem u Camberwellu, u južnom dijelu Londona, čekali su ga već na izlazu iz zatvora.

Zatvor je obavijestio fondaciju da su Billu potrebni smještaj i pomoć pri reintegraciji u društvo, budući da je poslije toliko vremena provedenog u zatvoru potpuno izgubio kontakt s obitelji i prijateljima.

"Bio sam prestravljen kada su me pustili napolje, jer nisam imao pojma što dalje da radim", prisjeća se Taylor. "Uopće nije bilo lako priviknuti se na život izvan zatvora."

Ali, fondacija mu je pronašla smještaj u jednom hostelu, podučili su ga kako da popuni formulare za socijalnu pomoć, kako da sastavi biografiju i koristi računalo, kako da se obuče i pripremi za intervju kod potencijalnih poslodavaca.

Konačno, poslije devet mjeseci volonterskog rada, fondacija St. Giles mu je dala i posao.

Politika fondacije je da angažira bivše zatvorenike kad god je to moguće. Od 150 ljudi zaposlenih u fondaciji, 40 njih su bivši zatvorenici.

Zapošljavanje nekadašnjih zatvorenika im donosi dvostruku korist. Novopristigli bivši zatvorenici lakše stupaju u komunikaciju s ljudima koji iza sebe imaju slično iskustvo. Također, to je način da se određenom broju bivših zatvorenika osigura stalni posao.

Tamsin Gregory, glasnogovrnica udruge St. GillesTamsin Gregory, glasnogovornica fondacije St. Giles, naglašava da ne bi imali toliko uspjeha u onome što rade da ne dobivaju značajnu pomoć od države. Oko 70 posto njihovog budžeta osiguravaju lokalne i centralne vlasti, dok ostatak čine donacije.

"Surađujemo s 20 zatvora u Britaniji i svakog mjeseca pronalazimo smještaj za 100 bivših zatvorenika", kaže ona.

Rad nevladinih organizacija kao što je St. Giles dopunjuje državne politike koje imaju za cilj spriječiti isključivanje bivših zatvorenika s tržišta rada.

Zatvorenici se stimuliraju da u zatvoru završe školu ili steknu nove vještine. Prema britanskom Zakonu o rehabilitaciji osuđenika iz 1974. godine, bivši zatvorenik koji je u zatvoru proveo manje od dvije i po godine nije dužan potencijalnom poslodavcu reći da je bio osuđivan, pod uvjetom da je kaznu uspješno "odslužio".

Kazna se smatra uspješno "odsluženom" ako bivši zatvorenik tokom "perioda rehabilitacije" ne počini novo djelo. Koliko će period rehabilitacije trajati zavisi od dužine kazne. Za osuđivane odrasle osobe koje su izdržale kaznu u trajanju od šest mjeseci do dvije i po godine, uobičajeno je da period rehabilitacije traje bar deset godina, bez učinjenog novog djela, nakon čega se smatra da je kazna uspješno odslužena.

Ipak, bivši zatvorenici su dužni otkriti svoju zatvorsku prošlost ako konkuriraju za posao koji uključuje rad s djecom, starim ili bolesnim osobama. Organizacijama koje rade s takvom populacijom nije dozvoljeno zapošljavati bivše zatvorenike i za sve kandidate je obavezna provjera policijskih dosjea.

Začarani krug

U Makedoniji, oslobođeni zatvorenici se obično vraćaju kući, ako ih obitelj hoće primiti, ili pokušavaju naći krov nad glavom u nekoj napuštenoj zgradi. Samo šačica njih dobije smještaj u prihvatilištu Mladost u Cicinom Selu u blizini Skoplja.

Na dan kad je izašao iz zatvora, Dimitar nije odmah pošao kući. Roditelji su mu mrtvi, kod kuće ga nitko neće dočekati i nahraniti. Umjesto toga, uputio se u Crkvu sv. Petke, gdje može dobiti besplatan ručak za siromašne.

U porti crkve u centru Skoplja je velika gužva. U masi okupljenog svijeta Dimitar prepoznaje nekoliko lica iz zatvora.

Prije početka ručka, žena koja osigurava hranu izgovara molitvu u kojoj joj se svi pridružuju. Čovjek u ritama, raščupane kose i brade, krsti se i mumlja: "Oče naš, koji si na nebu..." Onda se otvaraju vrata blagovaonice. "Uđite. Sve je spremno", čuje se ženski glas.

Masa navaljuje naprijed. "Danas su otvorili na vrijeme. Ponekad kasne", govori Dimitar s osmijehom i gleda na sat. Očigledno je da u periodima između zatvorskih kazni redovito dolazi ovamo. Iz kuhinje se širi miris hrane.

Napokon jedno mjesto na kojem se bivši zatvorenici osjećaju ravnopravno. Svako tko je gladan može ovdje doći jesti. Ali poslije ručka ih čekaju stari izazovi. Hoće li se odati kriminalu ili će i dalje pokušavati živjeti pošteno? Mnogi će se vratiti starim navikama, jer je to jedini način da prežive. Začarani krug se zatvara.

Piše: Ružica Fotinovska