TRI I POL GODINE nakon odlaska iz Cibone i treniranja klubova u Rusiji, Belgiji, Ukrajini i Litvi Anzulović je opet postao trener kluba čiji je račun blokiran, koji gubi utakmice i iz njega bježe igrači“Jesam li ja lud? To je dobro pitanje. Puno mi ga je prijatelja postavilo”, bila je prva reakcija Dražena Anzulovića, trenera Cibone, na pitanje što mu je trebao povratak u klub čiji je račun blokiran, čija je cijela uprava dala ostavku, čiji igrači bježe, a novi ne žele potpisati za taj nekoć ugledan europski košarkaški klub. Anzulović je bio trener Cibone do prije tri i pol godine i napustio ga s reputacijom rijetkog uspješnog mladog hrvatskog košarkaškog trenera, koji je tada ujedno postao i pomoćnik Jasmina Repeše, izbornika hrvatske reprezentacije, s planom da nakon njega on postane izbornik. Ono što se sljedeće tri i pol godine događalo u Anzulovićevoj karijeri takva je avantura, da povratak u Cibonu izgleda kao nastavak nevjerojatnih događaja u Anzulovićevu životu. Sve bi počelo pozivom iz uglednih klubova, financijski vrlo stabilnih, a nakon njegova dolaska nevjerojatan niz događaja tjerao ga je da ide dalje, a sve ono dalje sličilo je prethodnomu. Obećanja, razočaranja, tako da povratak u Cibonu, iako baš osobito ne obećava, barem ne naviješta nikakvo razočaranje.

ANZULOVIĆ JE u ljeto 2007. odlučio napustiti Cibonu, iako je imao ugovor za još jednu sezonu, jer, kaže, “u tom trenutku nisam u Ciboni mogao promijeniti ništa što bi me veselilo, što bi Cibonu odvelo korak naprijed.” S druge pak strane, njegov rad pratio je generalni menadžer ruskog kluba Ural Great iz Perma, Sergej Bjelov, jedan od najpoznatijih ruskih košarkaša svih vremena, najbolji sovjetski košarkaš 70-ih. Ural Great imao je velike ambicije, ali su prethodnu sezonu igrali loše pa su doveli Anzulovića. “Doveo sam klub do maksimuma, ali je nakon šest mjeseci Bjelov promijenio četiri igrača ne posavjetovavši se sa mnom. Nisam trener koji će dopustiti da se u ekipi koja funkcionira, koja postiže rezultate iznad očekivanja svih ljudi u klubu, izvode ekshibicije koje mi se ne sviđaju”, kaže Anzulović. O čemu se zapravo radi? “Ja sam Ural Great doveo do šestog mjesta u ruskoj ligi, a nije se moglo biti bolji od četiriju klubova iz Moskve i Kazana. To je bio maksimum. Mjesec dana prije mog odlaska radili smo planove za sljedeću sezonu o tome koje bismo ruske igrače mogli dovesti, jer u Rusiji postoji pravilo da dva ruska igrača moraju u svakom trenutku biti na parketu. Tu sam naišao na podršku predsjednika kluba Andreja Agiševa i na opstrukciju Sergeja Bjelova, koji je u klubu zadužen za ruske igrače. Njegova su se i moja razmišljanja o kvaliteti igrača, potrebama kluba i novcu koji moramo osigurati ruskim igračima razilazila”, kaže Anzulović. Perm je grad s milijun stanovnika, 1400 km istočno od Moskve. U komunizmu bio je to klasični policijski grad. Počeo se mijenjati prije desetak godina. Vrlo je snažno Putinovo uporište, njegova stranka u tom gradu na izborima je dobila 89 posto glasova, a Bjelov je Putinov prijatelj. Predsjednik kluba Agišev kontroverzni je poduzetnik i političar, u to vrijeme bio je predsjednik upravo PermRegionGas Ltd.-a, ogranka Gazproma, danas je član Dume protiv kojega je već podignuta optužnica zbog financijskih malverzacija. Između Agiševa i Bjelova izbio je sukob, Anzulović kaže da je Agišev smijenio Bjelova, a njega promovirao u sportskog direktora. “Znam kako je Bjelov došao u Perm i koliko je politički utjecajan. Procijenio sam da mi nije pametno ostati u takvom košmaru jer Agišev i Bjelov više nisu razgovarali”, kaže Anzulović koji je u veljači 2008. pobjegao iz Perma, iako je imao ugovor, i to milijunski, na još jednu sezonu. “Je li vas bilo strah za život?”, pitanje je koje se nužno nametnulo.

NA OLIMPIJSKIM IGRAMA u Pekingu 2008. godine Anzulović je, kao pomoćnik izbornika Repeše, upoznao Kobea Bryanta, koji ga je oduševio pristupačnošću“DA, MOGU VAM to otvoreno reći. Kako me ne bi bilo strah!”, spremno je odgovorio. Agišev je doslovce poludio čuvši da je Anzulović pobjegao. “Volio me kao sina, ali je mislio da bježim u Barcelonu. Prijetio mi je sudskim tužbama, ali znao sam da mi ne može ništa”, kaže Anzulović. Pobjegao je u Belgiju, u Charleroi, i to za dvostruko manje novca nego što ga je dobivao u Permu. U Belgiji ga je čekao drugi kontroverzni poduzetnik: “Vlasnik kluba zove se Eric Somme, on je ugostitelj, vlasnik nekoliko restorana i diskoklubova u Belgiji, jak i utjecajan čovjek u valonskom dijelu Belgije”, prisjeća se Anzulović, koji je doveden jer Charleroi pet godina nije osvojio ni jedan košarkaški trofej. S njim su u sezonu i pol osvojili dva kupa i dva prvenstva Belgije. Uspjeti u Belgiji, to i ne izgleda tako teško, bila nam je prva pomisao, ali nas je Anzulović podsjetio da je u rujnu 2008. u prijateljskoj utakmici Charleroi pobijedio Cibonu 89-58 i da je Dexia Mons, klub što ga je Charleroi pobijedio u polufinalu belgijskog doigravanja, dva puta pobijedio Zagreb u EuroChallenge kupu, prvi put s 30 a, zatim s 18 koševa razlike. Međutim, košarka nije osobito važna u Belgiji, što je Anzuloviću išlo na živce. “Mi 3. siječnja igramo važnu europsku utakmicu, ali kako je Nova godina, netko je zaključao košarkašku dvoranu i nemam gdje trenirati. Nudio sam 100 eura onomu tko mi donese ključ i otvori dvoranu, nigdje nikoga”, kaže Anzulović. Na kraju mu je supruga, bivša odbojkašica Marija Anzulović, pomogla jer je poznavala belgijsku odbojkašicu iz Charleroia pa mu je ona ustupila odbojkašku dvoranu kako bi košarkaši mogli trenirati. Nakon svake utakmice momčad je išla na večeru, a Anzuloviću se činilo da je vlasniku važnije kakva će biti večera nego kako mu momčad igra. Jedina je utjeha za Anzulovića bila to što je u takvom društvenom životu upoznao Justine Henin, jednu od najpoznatijih tenisačica na svijetu, koja je vlasnica pet posto kluba Charleroi. I sve bi to izdržao da jednoga dana Somme nije odlučio smanjiti proračun kluba s 1,5 milijuna eura na 1,1 milijun. “Imao je financijskih problema, a ja nisam htio sudjelovati u tome. Gazda je došao s idejom da smanji proračun, ja sam tražio da ostavi proračun na razini prethodne sezone, milijun i pol eura, a on je to smanjio na 1,1 milijun. Rekao sam mu da neću u tome sudjelovati, iako sam imao odličan ugovor i redovite isplate”, tvrdi Anzulović, koji je zbog toga u ljeto 2009. napustio Charleroi.

A ONDA PARADOKS: nakon što je Charleroi sljedeću sezonu odigrao s bitno manjim proračunom, Anzulović kaže da je Somme shvatio da tako više ne ide pa je ovogodišnji proračun podignuo na nevjerojatnih 6 milijuna eura! “Ove godine Charleroi ima najveći proračun u povijesti, četiri puta veći nego što sam ga ja imao, a to je 6 milijuna eura. Somme je takav čovjek, kad mu ne ide, želi se pokazati još jačim i većim pa je uložio 6 milijuna eura i sastavio odličnu ekipu”, veli Anzulović. Anzulović je tri mjeseca bio bez posla, nakon čega su ga pozvali iz Ukrajine, iz kluba BS Donjeck, osnovao ga je 2006. Valerij Plehanov, koji je tada krenuo iz treće lige. Nakon 34 pobjede u 34 utakmice ušli su u drugu ligu, gdje su pobjedili u 53 od 56 utakmica i ušli u prvu ligu. Tada je sponzor i predsjednik kluba postao Sergej Djadečko, kontroverzni ukrajinski poduzetnik, suvlasnik rudnika i dviju banaka. “Privukla me snaga ekipe, klupski proračun, moj ugovor, sve mi je odgovaralo u Donjecku, pa i prijateljstvo s Darijom Srnom. Klub je imao velike ambicije i proračun od 3,5 milijuna eura, a bilo je i puno kvalitetnih igrača”, tvrdi Anzulović. A onda se opet nešto dogodilo, što Anzulović ni dan-danas ne može objasniti: “Nakon mojih mjesec dana u klubu vratili smo se s jedne europske utakmice i na aerodromu u Donjecku dočekala nas je obavijest da je vlasnik zatvorio klub i da su svi stranci slobodni. Čovjek koji je osnovao klub preuzima vlast u klubu i igrat će ukrajinsku ligu s ukrajinskim igračima, a šest inozemnih igrača i tri trenera su slobodni. Nakon toga oni su odigrali još samo dvije utakmice s ukrajinskim igračima, odustali od ukrajinskog prvenstva i ugasili klub”, a objašnjenja nije bilo. Službeno, Djadečko više nije imao novca, sponzori su se zbog recesije povukli, a košarka ionako nikad nije bila osobito popularna u Ukrajini. Anzulović se vratio u Zagreb, ali nekoliko mjeseci kasnije do njega stiže nova informacija. “Nakon šest mjeseci tri vlasnika kluba ponovno su osnovali taj klub. Moram priznati da je ukrajinska liga fleksibilna, iziđeš kad hoćeš, vratiš se kad hoćeš. Moj bivši gazda i dva nova vlasnika uzeli su klub natrag. Ukrajinski klubovi na početku sezone moraju uplatiti 100.000 dolara bankovnoga jamstva ligi, BS Donjeck morao je platiti milijun dolara da se vrati u prvu ligu i oni i danas igraju u prvoj ukrajinskoj ligi, sa strancima i stranim trenerom. Nikad nisam doznao što se dogodilo u moje vrijeme niti sam se raspitivao.” Ljetos je Anzulović postao trenerom Lietuvos Rytasa iz Vilniusa, prvaka Litve, čiji je predsjednik i vlasnik Gedvydas Vainauskas, medijski magnat koji je klub kupio prije 13 godina i nazvao ga po svom dnevnom listu. Svom 30-godišnjem sinu Jonasu dao je klub u ruke, a Anzulović je dobro znao da je Jonas Vainauskas neobične ćudi. “Mislio sam da ću radom uspostaviti kontakt s Jonasom Vainauskasom, da pokušamo promijeniti ekipu, jer nije bila na razini želja kluba. Vainauskas je ljetos bio kod mene u Zadru, imali smo velike planove, pregovarali s vrhunskim litavskim igračima, davali im odlične ponude, ali Žalgiris je bio moćniji i kupio najboljeg litavskog centra Jankunasa. Mislim da bi s tim centrom slika ekipe bila bitno drukčija”, kaže Anzulović, koji se uskoro sukobio s Vainauskasom. “Prije prve službene utakmice protiv CSKA rekao mi je tko treba početi u petorci. Odgovorio sam mu da to neće tako ići i nisam postupio kako je želio. Nazvao me nakon utakmice i rekao mi da treba nekoga tko će ga slušati. Ja nisam taj, otpovrnuo sam mu. Zahvalio mi je na suradnji i doveo drugog trenera.”

Gedvydas Vainauskas vlasnik je Lietovus Rytasa, te je bio šef Draženu AnzulovićuANZULOVIĆ JE 10. listopada ostao bez kluba. Zbog tvrdogavosti ili naivnosti, zbog toga što nije htio shvatiti da današnja košarka ne funkcionira po pravilima iz 80-ih, kad je on bio igrač? “Košarka je biznis, biznis sve određuje. Nisam bio naivan. Jedina moja naivnost sastojala se u tome što sam vjerovao da ću promijeniti nepromjenjivu ćud vlasnika Lietuvos Rytasa, poznatu u košarkaškim krugovima. Čuo sam u tim krugovima da sam tvrdoglav. Ali sa mnom se u normalnoj komunikaciji i fair igri svatko može o svemu dogovoriti. Argumentima se borim za dobrobit kluba. Imao sam sve ovlasti pri dovođenju igrača u Cibonu i Charleroi, a u Ural Greatu sam bio ovlašten dovoditi strance. U suradnji s vlasnicima kluba znam i mogu prepoznati što je dobro za klub i kojim smjerom treba ići”, ustvrdio je Anzulović. Zbog naivnosti i tvrdoglavosti ostao je i bez popriličnog novca, a on kaže: “Naravno, novac je bitan, supruga mi je također govorila da je to novac koji se ne propušta, ali ja ni u jednom trenutku nisam ostavio obitelj bez solidne egzistencije. Još uvijek imam želje, žara i volje da košarkaški nešto napravim. Meni je košarkaška želja i volja na prvom mjestu. Da samo trčim za novcem, ne bih se vraćao u Cibonu.”

TAKVI STAVOVI, čini se, doveli su ga u sukob s predsjednikom Hrvatskog košarkaškog saveza Dankom Radićem, koji ga prije nešto više od godinu dana, nakon odlaska Jasmina Repeše, nije htio postaviti za izbornika reprezentacije. “Radića poznam 20 godina i ne volim kad netko ne govori istinu. Ja znam, kao što i on zna, o čemu smo mi razgovarali, kakvi su bili planovi i dogovori unutar Saveza sa mnom. On je čovjek koji odlučuje i ja sam siguran da sam mogao dati puno. Bio sam jedini relevantan kandidat za izbornika i žao mi je jer sam siguran da bih s reprezentacijom, s kojom sam uz Repešu bio četiri godine i znao stanje ekipe, napravio dobre stvari.”