ArhivaNajvažnije pitanje u Americi ovih dana je kako oživjeti ekonomiju.

Najvažnije pitanje među aktivistima koji sada okupiraju Wall Street i desetke drugih gradova je kako uzvratiti udarac neviđenoj koncentraciji prihoda, bogatstva i političke moći u gornjih 1% populacije.

Ta dva pitanja su međusobno povezana. Kada je tolika količina prihoda i bogatstva koncentrirana u vrhu, mnogobrojna srednja klasa više nema kupovnu moć kojom bi nabavila ono što je ekonomija sposobna proizvesti. (Ljudi su se mogli pretvarati da nije tako dok su god bili u stanju tretirati vlastite domove kao bankomate, no ti su dani prošli.) Rezultat je produljena stagnacija i visoka nezaposlenost kojoj se ne nazire kraj.

Vrijeme istječe

Ukoliko ne preokrenemo taj trend ka nejednakosti, ekonomija se neće moći oživjeti.

Ali najvažnije pitanje kojim se trenutno bave u glavnom gradu naše nacije nema nikakve veze s ičime od gore navedenog. To pitanje glasi hoće li se tzv. kongresni "superkomitet" - šest demokrata i šest republikanaca zaduženih za smišljanje načina da se ostvari proračunska ušteda od 1,2 trilijuna dolara - složiti na vrijeme da kongresni ured za proračun prihvati njihovu ponudu, koju zatim mora odobriti Kongres i to prije božićne stanke kako bi se izbjeglo automatsko povećanje proračunskih štednji na 1,5 trilijun dolara, što bi zahtijevalo znatne opće rezove počev od 2013. godine.

Jesu li vam se oči već zamaglile od napora?

Masivni raskorak

Neodlučni demokrati u superkomitetu već su pokazali voljnost da srežu medicinsku skrb, socijalno osiguranje i mnogo drugih stvari o kojima ovise Amerikanci. Dogovor otežu nazadni republikanci koji ne žele povećati porez bogatima - ni mrvicu.

U međuvremenu, predsjednik Obama pokušava uvaliti svoje "poslovne nacrte" - koji bi, prema procjeni same Bijele kuće, stvorili manje od dva milijuna poslova. Dok je 14 milijuna ljudi nezaposleno, a još 10 milijuna radi na pola radnog vremena iako bi radije imali poslove s punim radnim vremenom.

Republikanci su ionako već odbili njegov prijedlog zakona o poslovima.

Raskorak između Washingtona i ostatka nacije nije bio ovolik još od kasnih 1960-ih.

Sudar 2012.?

Dva su svijeta sve bliže neumitnom sudaru: Amerikanci koji gube zaposlenja ili plaće i ne mogu plaćati račune postaju sve očajniji. Washingtonski insajderi, fanatici proračunskih rezova, nazadni republikanci, ušminkani lobisti i njihovi bogati pokrovitelji na Wall Streetu i u korporativnim uredima nemaju pojma ili ih uopće nije briga.

Ne mogu vam reći kada će doći do sudara, ali predviđam 2012.

Pogledajte drugamo po svijetu i vidjet ćete odvijanje sličnih sudara. Detalji se razlikuju, ali više sile su slične. Vidite ga u Španjolskoj, Grčkoj i Italiji, čije su građane pritisnuli bankari koji inzistiraju na štednji. Vidite ga u Čileu i Izraelu, čija je mladež digla bunu. Na Srednjem istoku, čije "Arapsko proljeće" postaje složena arapska jesen i zima. Čak i u Kini, čiji mladi radnici i oni plaćeni po satu zahtijevaju više - i čiji je naglo kretanje ka nejednakosti posljednjih godina bilo jednako zapanjujuće kao i njezino kretanje prema modernom kapitalizmu.

Povijest koja dolazi?

Hoće li 2012. ući u povijest kao ostale godine koje su potresle temelje svjetske političke ekonomije - 1968. i 1989.?

Dio jučerašnjeg dana proveo sam u Oaklandu u Kaliforniji. Okupacijski pokret u SAD-u još je u povojima, ali se ne može zaustaviti. Ovdje, kao i drugdje, ljudi su ogorčeni onime što im se čini kao namještena igra - ekonomija koja ne odgovara, demokracija koja ne sluša i financijski sektor koji drži sve karte.

Ovdje, kao i drugdje, ljudi se dižu na ustanak.

Preneseno s bloga Roberta Reicha

Robert Reich je sveučilišni profesor na Berkleyu. U Clintonovoj administraciji obnašao je dužnost ministra rada