IlustracijaPortal The Daily Beast donosi ulomak iz zbirke eseja raznih autora „Od Kaira do Wall Streeta: Glasovi globalnog proljeća" koju su uredili novinari Anya Schiffrin i Eamon Kircher-Allen. Autor ulomka je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph E. Stiglitz koji 2011. uspoređuje s jednako burnim godinama 1848. i 1968. od kojih je svaka označila početak jedne nove ere. Prošle je godine bijes zbog ekonomske krize i općeg osjećaja nepravde potaknuo ljude širom svijeta da se pobune i zahtijevaju promjenu. „Moderna era globalizacije" omogućila je širenje prosvjeda preko granica država i kontinenata - od Tunisa i Egipta preko Španjolske i Grčke do Velike Britanije i Wall Streeta.

U nekim su zeljama prosvjedi zamrli ili su nasilno ugušeni, drugdje su doveli do svrgavanja vođa poput Hosnija Mubaraka i Moamera Gadafija. Pobuna mladih u sklopu Arapskog proljeća razumljiva je jer „oni nisu imali prilike zatražiti promjenu putem demokratskih procesa". Ali i na zapadu je zavladalo razočaranje u demokraciju; na izbore u SAD-u 2010. izašlo je svega 20% mladih, što se poklopilo s vrlo visokom stopom nezaposlenosti. Promjena koju je obećao Barack Obama nije se ostvarila, a na utjecajnim su položajima uglavnom ostala ista stara lica odgovorna za gospodarski slom koja više nikome od građana nisu ulijevala povjerenje, baš kao ni ostarjeli diktatori svojim podanicima na Bliskom istoku. Pokret Occupy ulio je tračak nade pokazavši vjerovanje da se sustav može izmijeniti, da se vlast može reformirati i navesti da sluša glas naroda.

Ogorčeni

U Španjolskoj su se prosvjednici nazvali los indignados - ogorčeni - dok je slogan njihovih istomišljenika u SAD-u postao „99%". Stiglitz u tome vidi odraz naslova vlastitog članka u Vanity Fairu iz 2011. „Iz 1%, za 1%, od 1%" u kojem opisuje golemu nejednakost u prihodima i bogatstvu unutar SAD-a „do mjere u kojoj 1% stanovništva posjeduje oko 40% bogatstva i prisvaja oko 20% cjelokupnih prihoda". Velika većina ljudi osjetila se „isključenima iz ekonomskog i političkog sustava", što je pokrenulo val prosvjeda. Sličan osjećaj nepravde zahvatio je demonstrante na Bliskom istoku, gdje su poslovi bili ne samo rijetki, već i dostupni samo onima s dobrim političkim vezama.

U SAD-u je sustav samo naoko bio pravedan, nudeći bolje mogućnosti za zaposlenje onima s boljim ocjenama i boljim obrazovanjem. Ali i tu su bolje prolazila djeca bogatih roditelja koji su im mogli priuštiti vrhunske vrtiće, škole i fakultete. Za dobar posao, piše Stiglitz, trebalo vam je iskustvo, za iskustvo stažiranje, a za stažiranje veza i dobar materijalni status kako biste neko vrijeme mogli živjeti bez plaće. Osjećaj ekonomske nepravde razvijao se s vremenom jer ona nije odmah postala očita; nejednakosti su tijekom niza godina sporo rasle dok nisu dosegle „točku gdje ih više nije moguće ignorirati". Danas se većina Amerikanaca slaže da bi najbogatiji trebali plaćati veće poreze, ili barem jednake kao i svi ostali. Bogati smatraju da su svoj imetak pošteno zaslužili, no mnogi siromašni rade mnogo više i teže, ali ih koči obiteljsko podrijetlo, nedostupnost novca i obrazovanja ili loše ekonomske okolnosti - ponekad je ostvarenje životnih potencijala naprosto stvar sreće.

Bonusi

„Dominantna paradigma u ekonomiji kojom se pokušavaju opravdati društvene nejednakosti" glasi da najviše dobivaju oni koji najviše doprinose razvoju društva. Ali protagonisti Arapskog proljeća i pokreta Occupy shvatili su da to u njihovim društvima nije slučaj. Bankari na Wall Streetu svojom su pohlepom izazvali krizu koja je mnoštvo ljudi ostavila bez poslova i domova, samo da bi za to bili nagrađeni golemim bonusima. Vlada je njihove banke izbavila novcem poreznih obveznika kojima je istodobno odbila pomoći kada su izgubili zaposlenja i krov nad glavom. „Bankari su grabili velike nagrade premda je njihov doprinos društvu, čak i njihovim tvrtkama, u stvari bio negativan." Cijeli financijski sektor izgubio je „moralni kompas", pretvorivši se u nešto što je profesorica na MIT-u Susan Silbey usporedila s bačvom trulih jabuka. Ali Occupy pokazuje da idealizam toliko svojstven Amerikancima nije zamro. Današnja mladež, zamjećuje Stiglitz optimistično, s razumijevanjem čita Deklaraciju nezavisnosti ili Prisegu vjernosti i vrlo ozbiljno shvaća riječi „svi su ljudi stvoreni jednaki" i „pravda za sve".

Stiglitz se osvrće na propuste u tržišnoj ekonomiji koji su dugo izazivali nezadovoljstvo javnosti. Tu je u prvom redu nepoštenje korporacija - duhanske industrije koja krišom u svoje proizvode ubacuje sastojke koji izazivaju ovisnost i nudi kupcima lažne podatke o štetnosti cigareta; Exxona koji tvrdi da nema dokaza o globalnom zatopljenju; kemijskih kompanije koje zagađuju vodu i zataškavaju incidente u svojim postrojenjima; farmaceutskih tvrtki koje monopoliziraju tržište i neumjereno dižu cijene lijekova. Usred financijske krize koja je mnogima donijela dodatne probleme s lihvarskim zajmovima i dugovima na kreditnim karticama, došlo je i do ekološke katastrofe na naftnoj platformi British Petroleuma u Meksičkom zaljevu koja je oduzela prihode „ljudima koji ovise o ribarstvu i turizmu".

Strojevi za blagajnama

Velika recesija poništila je teoriju nagrada usklađenih s društvenim doprinosima i iznijela na vidjelo velik broj nezadovoljenih potreba u društvu (pomaganje siromašnima, pomaganje zemljama u razvoju, prilagodba ekonomije okolnostima globalnog zatopljenja) i neiskorištenih resursa (radnici bez posla, strojevi i pogoni koji stoje neupotrebljavani). „Od prosinca 2011. godine oko 25 milijuna Amerikanaca koji bi htjeli posao s punim radnim vremenom ne mogu ga dobiti", a slično vrijedi i za Europu.

Novi procesi „inovacije i globalizacije" koji su trebali unaprijediti ekonomiju umjesto toga su je, čini se, pogoršali. Neobično je, kaže Stiglitz, što u doba kada svaki šesti Amerikanac ne može dobiti stalan posao trgovine zamjenjuju blagajnike strojevima. To je možda napredno i povećava dobit, ali nemoguće je zanemariti „šire ekonomske i društvene posljedice: veću nezaposlenost, niže plaće za nekvalificiranu radnu snagu", poremećenu ravnotežu ponude i potražnje i naposljetku povećanu nejednakost.

Globalizacija kao dvosjekli mač

Poraz ekonomskog sustava povezan je s neuspjesima političkoga koji krizu nije uspio spriječiti ni izliječiti, nije zaštitio nemoćne niti spriječio „korporativne zloupotrebe" moći, a po svemu sudeći ti će se propusti nastaviti i u doglednoj budućnosti. Iako se sva demokratska društva vole hvaliti svojom demokratičnošću, prosvjednici širom svijeta doveli su u pitanje njezinu autentičnost. U SAD-u, ali i drugdje, čini se da je „politički sustav srodniji načelu 'jedan dolar, jedan glas' nego 'jedna osoba, jedan glas'". Politika ne čini ništa da bi ispravila pogreške tržišta, omogućujući sustav oporezivanja u kojem milijarderi i špekulanti plaćaju manji porez na dohodak od običnih radnih ljudi. Korumpirani ekonomski i politički sustav međusobno se podupiru, pri čemu politika proizvodi zakone koji idu na ruku bogatima nauštrb ostatka društva.

Stiglitz naziva globalizaciju „dvosjeklim mačem" koji u slučaju pravilne upotrebe može donijeti veliku korist, a u slučaju lošeg upravljanja katastrofu. Isto vrijedi i za tržišta koja su u posljednjih dvjesto godina dovela do povećanja standarda nezapamćenog u dvije tisuće godina prije toga. „Ali tržišta treba krotiti i obuzdavati i to uvijek iznova kako bi se osiguralo da rade za dobrobit većine građana." Nadzor nad tržištem uspostavljen je u doba New Deala pomoću zakona o socijalnom osiguranju, zaposlenjima i miminalnoj plaći. Danas pokret Occupy, kao i drugi prosvjednici širom svijeta, ponovo zahtijeva kroćenje tržišta.

Demokracija općih interesa

Stiglitz smatra da prigovori upućeni prosvjednicima o nepostojanju određenog cilja i programa promašuju bit jer su prosvjedi znak za uzbunu, „izraz frustracije izbornim procesom". Prosvjednici u jednu ruku traže malo, tek priliku da rade, zarađuju i korisno upotrijebe svoju stručnost; s druge strane traže mnogo - „demokraciju u kojoj vrijednost imaju ljudi, a ne novac" i učinkovitu tržišnu ekonomiju. Kako bi se postiglo ovo drugo, potrebna je državna regulacija, a za njezino ostvarenje potrebna je „demokracija koja odražava opće interese". Zasad su prosvjednici postigli da vlada, mediji i šira javnost prihvate njihove prigovore i usvoje njihov jezik. Iako je još neizvjesno kakav će biti konačan rezultat njihova djelovanja, oni su već postigli mnogo izmijenivši „javni diskurs i svijest kako običnih građana, tako i političara".