Damir RadićTijekom 60-ih pa sve do sredine 70-ih Roman Polanski bio je jedan od najvažnijih autora svjetskog filma. Uz Antonionija i Bergmana bio je najistaknutiji predstavnik tzv. psihološkog filma, ali za razliku od njih dvojice, koji su u svom zlatnom visokomodernističkom razdoblju odbacili svaku sklonost žanrovskom filmu (Antonioni je štoviše "sadističkom okrutnošću" žanr dekonstruirao i razgrađivao), Polanski je kroz čitav svoj opus naginjao žanrovskom; osobito tzv. psihološkom trileru s iskoracima na tlo horora. Za razliku od velikih modernističkih autora 60-ih koji su žanr uglavnom prezirali, jedan od najkozmopolitskijih sineasta u povijesti filma - Židov koji jest ili je bio dionikom poljske, francuske, britanske, američke, u jednom trenutku čak i talijanske, kulture, a ponajprije radikalni individualist bez nacije i domovine (iako prezime koje je odabrao svjedoči da je Poljska nekad zauzimala posebno mjesto u njegovu srcu) - Polanski je povezivanje psiholoških, pa i filozofskih istraživanja sa žanrovskim strukturiranjem smatrao ne samo legitimnim, nego i poželjnim. Bonvivan i erotofil, osobito sklon tzv. nimfetama, a katkad i pravim djevojčicama (kao i podosta velikih umjetnika prije njega), u komercijalnim potencijalima žanrovskog oblikovanja vidio je priliku za osiguranjem životnog stila kojem je stremio. Međutim, postojali su i dublji porivi spram žanra. Polanski je, naime, čovjek suprotnosti, autor kontrapunkta. Sklon srazovima visokog i niskog, sublimnog i grotesknog, nevinog i izopačenog, čiste ljubavi i seksualnih orgija, dubokih uvida i trivijalnosti; stoga nije nimalo čudno da je upravo u vrijeme dominacije modernističkog elitizma posegnuo za "postmodernističkim" spajanjem najozbiljnijih i najidiosinkretskijih umjetničkih poriva s tržišnom, ali i psihološkom logikom žanra (trilera) i željom za gledateljskim odjekom. Polanski je bio "postmodernist prije postmodernizma", a isto tako anticipirao je neke velike autore današnjice. Njegovo često tematiziranje krhkih i nježnih žena kao žrtava u jasnoj je vezi sa sličnim sklonostima Larsa von Triera, (erotski) sadomazohizam također (kao i nadasve opravdana želja za osvetom i kažnjavanjem), a nevinost u demonskom okružju, pri čemu ona nije ugrožena samo izvana nego i iznutra, tj. od mračnog sloja vlastita bića, u izravnoj je vezi s Davidom Lynchom, još jednim autorom sadomazohističkih tematskih sklonosti koji poput Polanskog (i Carlosa Saure) prije njega istražuje traumatiziranu i nedokučivo složenu psihu i percepciju pojedinca u relaciji s percepcijskim mogućnostima gledatelja.
Iz svega rečenog jasno je da je istaknuto mjesto Romana Polanskog u filmskoj povijesti neupitno. Moglo bi se reći da je on bitna poveznica umjetničke i komercijalne filmske tradicije, umjetničke serioznosti i senzacionalizma, ili konkretnije, nezaobilazna spona između dvojice velikana – Hitchcocka i Lyncha. Međutim, velik je problem Polanskog što od sredine 70-ih i "Stanara", dakle od vremena kad je prešao četrdesetu godinu života, nije snimio doista bitan film. Suludo daleko od istine tvrdnja je onog zloglasnog hrvatskog kritičara da je Polanski snimio mnogo loših i glupih filmova, upravo suprotno, u njegovu opusu gotovo da nema slabog ostvarenja, no u zadnjih 26 godina nizao je pristojno-korektne ili solidne filmove, koji su često imali veću ili manju dozu dubinske intrigantnosti, ali pravog, doista iznimno jakog, a kamoli velikog filma nije bilo. Nije to ni njegov prethodni rad "Pijanist", usprkos mnogim kritičarskim laudama i Oscarima, a još manje najnoviji "Oliver Twist".
Polanski i scenarist Ronald Harwood, s kojim je surađivao i na "Pijanistu", temeljito su srezali hipertrofiranu i proizvoljnu fabulu Dickensova slavnog predloška, na tragu Leanova reduciranja iz najčuvenije filmske verzije "Olivera Twista" nastale 1948. Otišli su i dalje, pa su potpuno izbacili lik Oliverova ultimativno zlog polubrata Monksa i somnabulnu fabularnu liniju velike tajne vezane uz nj. Za razliku od Leana, Polanski je sasvim odbacio Dickensov enervantni sentimentalizam, ali je, suprotno tvrdnjama kritičara, poprilično promašio u prikazu strahovite bijede siromašnih slojeva Londona u prvoj polovici 19. stoljeća. Ako je išta dojmljivo u Dickensovu romanu - uz ono sjajno humorno otvaranje koje ubrzo nestaje pod melodramskim diktatom, te predzadnjeg poglavlja u kojem se psihološki moderno prikazuje Faginov mentalni rasap - onda je to bespoštedan prikaz stravičnih uvjeta u kojima žive (naj)niži slojevi; kod Polanskog su prisutni dronjci, straćare, blato i glib, ali sav taj nazovi naturalizam premazan je snimateljskom stilizacijom pa se doima kao da je sišao sa stranica slikovnice. Kritičari su također ustvrdili da se Polanski jamačno latio "Olivera Twista" jer mu je priča o sirotom, beskrajno nevinom i lijepom dječaku koji ostaje sam na svijetu pa se prolazeći kroz grozna iskušenja probija od trnja do zvijezda morala biti jako bliskom, s obzirom na vlastita slična dječačka iskustva u ratom poharanom Krakowu i okolici. Međutim, nakon odgledanog filma postaje jasno da Polanskog, kao uostalom i Dickensa, lik Olivera nije pretjerano zanimao. Idealizirani dječak Dickensu je bio potreban kao pokretač i više-manje pasivna točka oko koje je izgradio svoju čudnovatu fabulu, te dakako kao emocionalno i didaktično uporište za djecu i sentimentalne ljude onog vremena. Likovi oko kojih se najviše potrudio i najplastičnije ih ocrtao bili su međutim zlikovci Fagin i Sykes te njihova štićenica odnosno ljubavnica, tinejdžerica Nancy. Slično je i s Polanskim. Oliver i njegov ugledni dobročinitelj tu su takoreći reda radi, Nancy kao lik koji se može uklopiti u Polanskijevu liniju mladih žena žrtava bolje je profiliran, a najekspresivniji karakteri su Fagin i Sykes. S tim da Polanski inzistira na humaniziranju Fagina, kojeg i sam Dickens, jednako kao i Sykesa, a za razliku od Monksa, ne tretira kao čisto zlo, koliko god ga u svom, reklo bi se bar pomalo antisemitskom žaru nagrdio (Fagin je Židov, što Dickens neprestano ističe, ali danas malo ljudi zna jer iz filmskih verzija nakon II. svjetskog rata, pa i ove najnovije, to uglavnom nije razvidno). S humanim tretmanom Fagina dolazimo i do vjerojatnog ključnog razloga Polanskijeve adaptacije Dickensa. Suprotno predvidljivim kritičarskim tumačenjima, Oliver Twist u ovom filmu nije alter ego Polanskog. Oliver bi, poput naslovnog lika "Pijanista", mogao doduše biti muška, dječačka varijanta Polanskijeva omiljena lika (nevine) žene-žrtve. No dok je u "Pijanistu" femini (ali ne feminizirani!) Adrien Brody doista bio autorov alter ego (i junak u skladu s Polanskijevim manjkom interesa za "prave muškarce"), u novom filmu Oliver to zasigurno nije. Ne može ni biti, jer Polanski se krije iza lika Fagina! O čemu se zapravo radi?
Netko će pomisliti da postoji veza po židovskoj liniji, no ona je sasvim nevažna. Spona s Faginom postaje jasnijom ako se promotri u opoziciji s Oliverom. Polanski sebe ne može vidjeti kao Olivera jer s takvim sterilnim plačljivcem nema niti je ikad imao išta doista zajedničko. Polanski također, za razliku od Olivera, nikad nije bio lijep ili naočit po imalo standardnijim kriterijima; prije bi se reklo obratno. Ali je od ranih dana osjećao vlastitu ekstraordinarnost koju je uspijevao sugerirati i drugima. Također, zarana je spoznao sukob nevinosti i dekadencije kao osnove svoje prirode. Srodne elemente našao je u liku Fagina ili ih u vlastitoj verziji nadogradio, dovevši grotesknog negativca u poziciju u kojoj publika s njim mora suosjećati kad nedužni Oliver uzvikne "oprostite ovom čovjeku", a prije toga zaključi kako je Fagin bio dobar prema njemu. Pronicljiviji i upućeniji gledatelj shvatit će u tim trenucima da je Oliver zapravo ona 13-godišnja djevojčica koju je Polanski navodno silovao i koja mu je odavno oprostila tražeći od američkih vlasti da obustavi njegov progon, a da je Fagin sam Polanski. Lukav poput njega, Polanski je to vješto zamaskirao u površnom filmu čija je najbolja odlika protočan narativni ritam i neprimjetno brz tempo, a čiji je jedini, no sasvim dobar razlog postojanja vlastito iskupljenje.

Oliver Twist, franc.-brit.-češ. pustolovna melodrama, 2005.
R: Roman Polanski Gl: Barney Clark, Ben Kingsley, Jamie Foreman, Leanne Rowe

ocjena - 3 zvjezdice