Paul Lendvai, jedan od vodećih europskih novinara druge polovice 20. stoljeća i najpoznatiji analitičar političke situacije u socijalističkim državama “Napisao sam memoare od 350 stranica i još uvijek nisam siguran jesam li se dobro opisao. Postoji nekoliko Paula Lendvaia: nekadašnji mladi socijalist, zatim povratnik iz zatvora, bjegunac u Austriju koji je bio prepun optimizma ili etablirani dopisnik Financial Timesa i urednik ÖRF-a. Po mom mišljenju, najbliže istini odgovara opis da sam promatrač koga zanimaju povijest, ljudi i događaji, a imam privilegij da živim u vrlo zanimljivom vremenu. Na kraju, iznimno sam sretan jer sam odabrao profesiju novinara i pisca. Političari i bankari dolaze i odlaze, a mi pisci i novinari ostajemo, sviđalo se to nekima ili ne.” Tako o sebi govori Paul Lendvai, jedan od vodećih europskih novinara druge polovice 20. stoljeća i najpoznatiji analitičar političke situacije u socijalističkim državama. Došao je u Zagreb kako bi predstavio hrvatsko izdanje memoara u kojima opisuje svoj život. A životna priča Paula Lendvaia (1929.) izgleda kao scenarij za triler. Podrijetlom je mađarski Židov i sin odvjetnika i bivšeg časnika austro-ugarske vojske. Kako sam kaže, do 1944. bio je prilično nesvjestan židovskog podrijetla, a tada su došli Nijemci i završio je na Maršu smrti u kojem je umrlo ili ubijeno 40.000 njegovih sunarodnjaka. Uspio je pobjeći, preživio je borbe za Budimpeštu i nakon rata prišao socijaldemokratima. U staljinističkim čistkama opet je završio u kazamatu i trebale su proći četiri godine dok nije rehabilitiran. Onda su Rusi slomili mađarsku revoluciju i 1957. Paul Lendvai je napustio domovinu te se nastanio u Beču. Znao je da može uspjeti samo ako nauči strane jezike i već poslije godinu dana pisao je na engleskom i njemačkom jeziku. Godinama je bio dopisnik Financial Timesa i brojnih listova, a '80-ih je imenovan direktorom austrijske državne televizije ÖRF. Smatran je najvećim ekspertom za socijalizam, a njegovi tekstovi i izvještaji iznimno su iritirali komuniste. Devedesetih je ljutio i Franju Tuđmana kome su smetale Lendvaieve kritike hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini. Milošević ga nije želio ni vidjeti, a ne puno bolje danas govori o Vojislavu Koštunici. U kojoj mjeri se povijest isprepleće pokazuje podatak da sam s Lendvaiem razgovarao u istom apartmanu hotela Palace gdje sam prije godinu dana intervjuirao Marcusa Wolfa Mišu, karizmatičnog šefa špijuna u DDR-u, koji je godinama sastavljao njegov dosje. Na moju opasku da sjedi na Wolfovu stolcu, grohotom se nasmijao.

Susret s Krležom

NACIONAL: Malo ljudi zna da ste u karijeri upoznali niz slavnih Hrvata, od Vladimira Bakarića i Franje Tuđmana do Franje Kuharića, Miroslava Krleže i praxisovaca. Pišete da vas je impresioniralo kako je Krleža vladao mađarskim jezikom.

- Bilo je to negdje 1966., u vrijeme kada je Krleža vodio Leksikografski zavod. Pričao je da se povijest neprestano ponavlja, samo u različitim bojama. Raspravljali smo o Jugoslaviji i Hrvatskoj i naš susret pamtim kao jedan velik događaj. Krleža je neosporno povijesna ličnost zbog svojih odnosa s Jugoslavijom, Mađarskom, Austro-Ugarskom, Titom i komunistima. Za mene je naš zagrebački susret imao i osobnu notu jer me nešto prije mađarska tajna policija stavila na crnu listu i onemogućila putovanja u sve članice socijalističkog lagera. Jedine dvije države koje nisu poštovale zahtjev Mađara bile su Jugoslavija i Rumunjska.

NACIONAL: Jeste li u to vrijeme mislili da će se Jugoslavija raspasti?

- Nisam. U 60-ima sam razgovarao s najvažnijim ličnostima u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji i napisao knjigu o balkanskim nacionalizmima, ali tada još ništa nije dalo naslutiti da će doći do raspada države. Onda su došle sedamdesete, maspok, eliminacija hrvatskih i srpskih liberala, i postajao sam sve veći skeptik. Čini mi se da je Petar Šegedin jednom prilikom rekao kako nema bratske zajednice bez braće i to je dobro opisalo tadašnju Jugoslaviju. Vidjele su se velike promjene o kojima sam pisao, i tada sam, početkom ‘80-ih, doživio strahovit napad u Danasu. Uslijedila je pobuna na Kosovu i sve što je dobro poznato i već u prvoj polovici '80-ih bilo mi je jasno da je Jugoslavija postala lešina. Tri vrste velikana

NACIONAL: U komentarima na ÖRF-u tijekom '90-ih često ste kritizirali Franju Tuđmana i njegovu politiku. Što danas mislite o njemu?

- Prema meni je Tuđman imao furiozan odnos i jednom prilikom mi je priznao da ga iritiram. Susreli smo se na ručku koji je organizirao Erhard Busek, koji je tada bio potpredsjednik austrijske vlade. Razgovarali smo i u jednom trenu mi je zamjerio što sam njega zaobilazio, a išao k Bakariću. Stvar je u tome da sam Bakarića vidio jednom ili dva puta i uopće nismo bili bliski, ali Tuđman mi je i to zamjerio. Kada je u Hrvatskoj počeo rat, došao sam u Zagreb napraviti intervju s njim. Zanimalo me zašto priča da je ponosan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka, a tada još nisam znao za bogaćenje njegove obitelji. Moj zaključak glasi, Franjo Tuđman je odgovoran što Hrvatska danas nije u Europskoj uniji i to mislim o njemu.

NACIONAL: Kako onda objašnjavate svojevrsni revival tuđmanizma u Hrvatskoj, gdje se zaboravljaju njegovi grijesi, a kritika ocjenjuje kao udar na temelje državnosti?

- Još i danas u Moskvi žale za Staljinom i Brežnjevom. To je nostalgija i ona postoji posvuda. Rusi kažu da je država tada bila stabilna, a ja im odgovaram da su i groblja stabilna, međutim ljudima trebaju sloboda i demokracija. Ako mene pitate, Tuđman je odgovoran za korupciju, nezakonito bogaćenje i udaljavanje Hrvatske od EU. Osim njegova ponašanja, nema razloga za to što su Slovenija, Slovačka ili Mađarska članice Europske unije, a vaša država još nije. Jedan švicarski filozof tvrdi da postoje tri vrste velikana: momentalni, stvarni i povijesni. Nemojte zaboraviti da je Tuđman dijelio Bosnu i Hercegovinu, on je odgovoran za egzodus srednjobosanskih Hrvata ili stavljanje tajnih službi pod kontrolu svog sina i to je također dio njegove povijesti. Za mene je Franjo Tuđman razočaranje, on je čovjek koji nije dobro iskoristio svoj povijesni trenutak. Umjesto da ga veličaju, Hrvati bi trebali gledati u budućnost. Upoznao sam Stipu Mesića i mislim da je on dobar političar za vašu zemlju.

NACIONAL: Zaslužuje li onda Hrvatska postati dio Europske unije?

- Bez sumnje. Hrvatska je gospodarski snažnija od dosta novih članica EU, jadranska ste država, a kulturološki tradicionalno pripadate državama srednje i zapadne Europe. Osim toga, počeli ste raskidati s lošim dijelovima svoje prošlosti. Iznimno je važno izručenje Ante Gotovine u Haag i najava procesa protiv Branimira Glavaša. Poput Poljaka i Mađara, dobro je da se rješavate ksenofobije i lošeg naslijeđa te dopuštate povratak izbjeglih Srba. Kao Austrijancu, drago mi je da vlada Wolfganga Schüssela podržava Hrvatsku na putu u EU. Josip Broz Tito

NACIONAL: Poznato je da cijenite Josipa Broza Tita. Pretpostavljam da znate kako ga dio hrvatske javnosti smatra zločincem?

- Tito je bio velika politička ličnost komunističkog pokreta. Učinio je više od bilo koga drugog u dezintegraciji sovjetskog bloka jer je pokazao da se može biti komunist, ali neovisan o SSSR-u. Iako je Staljin govorio kako će ga srušiti udarcem malog prsta, Tito je Poljacima, Mađarima i drugima pokazao da ne moraju biti sovjetski robovi. Zato sam ga podržavao, iako sam znao da guši demokraciju i imalo snažnije nacionalne osjećaje svih jugoslavenskih naroda. Godine 1974. donio je ustav koji je osamostalio republike, iako su Hrvati mislili da dobivaju premalo, a Srbi bili uvjereni da daju previše. Tito je bio međunarodni kozmopolitski tiranin koji se riješio svakoga tko je ugrozio njegov položaj, od Đilasa do Rankovića. Kada je 1956. izbila revolucija u Mađarskoj i Imre Nagy pobjegao u jugoslavensko veleposlanstvo, na Brijunima su se našli Tito i Hruščov. Tito je izdao Nagya i prodao ga Rusima i tako pomogao uništiti mađarsku revoluciju. Ali unatoč tome ljudi u Jugoslaviji su uživali viši standard, imali posao i smjeli čitati strani tisak. Sve u svemu, živjeli su bolje nego u klasičnim komunističkim državama. S druge strane, gušili su se nacionalni osjećaji, ali takve stvari se događaju u komunističkim diktaturama. Najmlađi politički zatvorenik

NACIONAL: Osjećate li nelagodu kada se sjetite da ste u mladosti bili komunist?

- Bio sam socijaldemokrat i lijevi socijalist, za što sam platio račun.

NACIONAL: Kako se osjećao mladi socijalist koji je završio u staljinističkom zatvoru?

- Bio sam tako uvjeren da je riječ o pogreški da sam u to uvjerio i ljude s kojima sam dijelio ćeliju. Kao najmlađi politički zatvorenik, proživio sam užasno iskustvo. Jednom sam sanjao da je Centralni komitet izdao specijalno priopćenje u kojem me rehabilitira. Naravno da se to nije dogodilo i trebale su proći četiri godine dok nisam rehabilitiran. U tom razdoblju sam mnogo naučio i o sebi i o svojoj zemlji. Kada ste u nevolji, vidite kako se ljudi ponašaju prema ekskomuniciranima i kad vas ugledaju, prelaze na drugu stranu ulice. U zatvoru sam proveo osam mjeseci, što i nije puno, ali kudikamo depresivnije su bile iduće tri godine kada nisam mogao dobiti posao.

NACIONAL: Pretpostavljam da se jedan od najvažnijih događaja u vašem životu dogodio 1944. Tada su Nijemci okupirali Mađarsku i zbog nacista ste shvatili da niste Mađar nego Židov?

- Pouka koju sam izvukao glasi da treba biti senzibiliziran za takve situacije. Ja sam prije svega ljudsko biće, a zatim Mađar i Austrijanac. Ali ne mogu prihvatiti antisemitizam, isto kao što je neprihvatljivo da vas napadaju samo zato što ste Hrvat. Moj otac je bio austro-ugarski časnik, a ja neka vrsta mađarskog nacionalista, a onda je uslijedilo najbrže etničko čišćenje u Europi. U otprilike pola godine u smrt je odvedeno više od 400.000 mađarskih Židova, i normalno da pamtim takve situacije. Ali volim Mađarsku i Austriju i kada je EU 2000. zbog Jörga Haidera uvela sankcije, usprotivio sam se takvoj politici. Podsjetio sam da u talijanskoj vladi sjede post-fašisti, a u francuskoj i komunisti, a tim zemljama se nitko ne usuđuje uvoditi sankcije. U Austriji je moj istup bio dobro primljen, ali vani sam doživio mnogo kritika, i čak su me optuživali za antisemitizam.

NACIONAL: Petnaestak godina prije, optuživali su vas i da ste “Waldheimov Židov”?

- Branio sam Kurta Waldheima, iako je bio glup, ali ne i ratni zločinac. On je lagao o svojoj biografiji, ali to su već prije znali u Jugoslaviji i SAD-u. Nisu ništa poduzimali, a kada sam od Beograda tražio njegov dosje, nisam ga dobio. Još i danas su zatvorene arhive koje se odnose na Kurta Waldheima. Odlazak u egzil

NACIONAL: U Austriju ste pobjegli na legalan način?

- Rehabilitiran sam prije početka mađarske revolucije i u to vrijeme sam, kao i mnogi drugi, još uvijek vjerovao u izgradnju demokratskog socijalizma. Onda su došli ruski tenkovi i János Kádár i sve je uništeno. Radio sam kao novinar i nekako dobio dozvolu da 1957. službeno posjetim Poljsku. Bio je to moj prvi odlazak u inozemstvo i iz Poljske sam otišao u Prag, a odatle u Beč. Mogao sam ostati u Mađarskoj, međutim, kako kaže Václav Havel, nisam želio živjeti s laži. Kao bivši socijaldemokrat i zatvorenik, znao sam da neću imati nikakve izglede za društveni uspon. Prihvatio sam rizik odlaska u egzil koji je uključio i to da moram svladati njemački i engleski, kako bih mogao opet biti novinar. Vodeći svjetski državnici

NACIONAL: Upravo je “prebacivanje” na strane jezike glavni problem novinara koji dolaze iz Istočne Europe. Vi ste uspjeli postati dopisnik vodećih engleskih novina i šef austrijske državne televizije.

- Iza svega stoji puno sreće, još više teškog rada i određena sposobnost izražavanja na stranim jezicima. Teškoća egzila je i ta da ste potpuni stranac i kao takav morate nešto uraditi kako bi vas ljudi upoznali. Imao sam ponude za odlazak u Kanadu i Ameriku, ali odlučio sam ostati u Austriji i ta zemlja me vrlo lijepo primila. Kada sam u 90-ima vodio emisiju na ÖRF-u, bilo je očito da sam stranac jer se u mom njemačkom osjeti mađarski naglasak. Ali Austrijanci se nisu bunili, naprotiv, izgleda da im je moj mađarski akcent bio simpatičan. Još prije, kao dopisnik Financial Timesa, sprijateljio sam se s Brunom Kreiskym i napisao njegovu prvu biografiju. Ispalo je da je knjigu o najvećem austrijskom političaru svih vremena napisao mađarski izbjeglica.

NACIONAL: Upoznali ste vodeće svjetske državnike i javne osobe. Koje među njima najviše respektirate?

- Najuspješniji europski političar bio je Bruno Kreisky. On je dobio pet uzastopnih izbora, što je nevjerojatan uspjeh. Vjerojatno ćete se iznenaditi, ali na drugo mjesto stavljam Jánosa Kádára. Iako je ubojica mađarske revolucije i gaulajter, kao osoba je vrlo zanimljiv. Na jednoj strani kriv je za smrt tisuća ljudi, a s druge, spasio je mnoge živote i nikako nije jednoznačna ličnost.

NACIONAL: S Kreiskym ste bili blizak prijatelj. Kako prevladati opasnost da zbog privatnog odnosa izgubite kritičnost prema političarima?

- To ovisi o tome jeste li nezavisni. Ja sam bio neovisan o Kreiskom jer sam pisao za Financial Times i njemačke i švicarske novine. To je teško, ali moguće. Bio sam dobar i s Willyjem Brandtom, Kurtom Waldheimom, a danas sam s Wolfgangom Schüsselom, no uvijek sam zadržavao profesionalnu nezavisnost. To ne znači da trebate stvarati neprijatelje, ali morate ostati svoj. Ako ste hrabri i nezavisni, ljudi će vas cijeniti kao što je Kreisky cijenio mene. Priznajem da sam i ja njega poštovao i smatrao zanimljivim čovjekom. Neću zaboraviti jednu situaciju, nešto prije njegove smrti. Bio je na svakodnevnim dijalizama i živio u Mallorci. Iz Londona su naručili nekrolog i nazvao sam Mallorcu kako bih nešto pitao njegovu tajnicu. Ali na telefon se javio osobno Bruno Kreisky i počeli smo pričati o svačemu. Bio je to čudan osjećaj, razgovaram s čovjekom koji ne sluti da pišem njegov nekrolog.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih novinara koji je bio član Bilderberške konferencije čiji su članovi Rotschild, Rockefeller, Robert McNamara i brojni vodeći svjetski političari i bogataši. Kako iznutra izgleda taj svijet?

- Postao sam član jer Kreisky nije mogao doći. Bilderberška konferencija je fascinantna jer sjedite pokraj Rockefellera, za ručkom sam stol dijelio s Geraldom Fordom II., a najsmješnije je bilo kada sam u pisoaru završio s vodećim francuskim političarima. Manje su važne rasprave koje se vode, a mnogo više poznanstva koja sklapate i razgovori s tolikim svjetskim ličnostima.

NACIONAL: Što mislite o teorijama urota prema kojima svijetom vladaju grupacije kao što su bilderberžani ili Trilaterala?

- To su gluposti. Nedavno je u Mađarskoj objavljena knjiga o globalizaciji u kojoj se promovira teorija urote i tvrdi kako u svemu veliku ulogu imaju bilderberžani. Bilderberška konferencija je sastavljena od slavnih osoba, međutim one se međusobno razlikuju u nizu pitanja i nema govora da svi zagovaraju ista stajališta, a kamoli formuliraju nekakvu jedinstvenu politiku. Ljudi vole teorije urote, ali uvjeravam vas kako svijetom ne vladaju nikakvi masoni ili katolički kardinali.

Znalac cijenjen širom svijeta Ubrzo nakon što je prebjegao na Zapad, Paul Lendvai perfektno je naučio engleski i njemački te postao komentator Financial Timesa i austrijske nacionalne televizije, što ga je lansiralo u vrh svjetskog novinarstva.