Tvrdeći da iz osobnoga iskustva zna što je pravi štrajk glađu, kolumnist I. Z. Čičak opomenuo je (u Jutarnjem listu) Branimira Glavaša zbog polusimuliranja, zato što je dotični u dosadašnjem tijeku svoga štrajka pio zaslađeni čaj i uzimao nekakve vitamine. Glavaša je taj istup pogodio: “Od danas neću uzimati ništa osim vode“, poručio je javnosti. “Za mene je izbor sloboda ili smrt.“ Libertad o muerte.

Izbor je, dakako, krajnje radikalan. Pristupimo li situaciji medicinski, za gospodina Glavaša totalno gladovanje doista može u razmjerno kratkome roku ispasti pogubno, ako je točan podatak da mu je dijagnosticiran dijabetes. I laicima je uglavnom poznato što je hipoglikemijski šok. Psihološki, Glavaš ostavlja dojam da se postupkom polaganoga samoubijanja - slow-motion suicide - pokušava osvetiti svojim bivšim političkim prijateljima. Zajedno s njima vodio je političke i druge ratove protiv raznih protivnika, da bi ga na kraju upravo oni strpali u zatvor i pokrenuli protiv njega proces koji mu u završnici može donijeti i petnaestak godina robije. Gospodin Glavaš nesumnjivo je svjestan da bi njegova smrt u pritvoru i za HDZ vrlo lako mogla biti smrtonosan politički udarac.

Ne samo nacionalistička desnica, nego i mnogi umjereniji simpatizeri vladajuće stranke, okrenuli bi se vjerojatno protiv nje zbog svoga doživljaja Glavaša kao ratnoga junaka. Što se HDZ-a tiče, Glavaš bi morao ostati živ i u pritvoru, a upravo je to izbor koji gospodin Glavaš partiji želi uskratiti. Njegov štrajk glađu nije bezazleno oružje. Riječ je o političkoj ucjeni vlastitom opstojnošću, u društvenoj situaciji koja se temeljito razlikuje od one s kojom se svojedobno suočavala (bivša engleska premijerka) Margaret Thatcher, kad je puštala uhićene pripadnike IRA-e da u zatvoru po vlastitome izboru od gladi umru (među ostalim, i time zaslužujući nadimak The Iron Lady).

Postavlja se sad pitanje: je li Ivo Sanader hrvatski The Iron Man, koji će - u ime zaštite principa pravne države - Glavaša pustiti da se žrtvuje, i time riskirati unutarnji kolaps HDZ-a? Vladimir Šeks pokušao je nedavno u dogovoru sa Sanaderom kreirati situaciju u parlamentu tako da se Glavaša pusti. Prema njegovoj konstrukciji, Sabor bi odbio dio zaključka Mandatno-imunitetne komisije po kojem se Glavaša pritvara i zbog posebno teških okolnosti izvršenja kaznenoga djela, čime se stvaraju pravni uvjeti za njegovu obranu sa slobode. Činilo se u prvome trenutku da tout HDZ i njegovi klijenti stoje iza te prilično lukave ideje, ali tada je Sanader neočekivano zaustavio stvar, obratio se javnosti neodređenim formulacijama i počeo kupovati vrijeme. Klub HDZ-a povukao se “na konzultacije“, koje traju do daljnjega. U međuvremenu, Glavaš je prešao isključivo na aqua vitalis, tj. na čistu vodu.

Jedan od Sanaderovih problema zove se međunarodna zajednica. Proces Glavašu pod posebnom je paskom ljudi koji odlučuju o hrvatskome ulasku u EU. Tim dobrim ljudima pouzdano nije ni nakraj pameti da se otvoreno miješaju u rad Sabora i da izravno utječu na njegove zaključke, ali premijeru su nesumnjivo skrenuli pažnju na političke i pravne konzekvence Glavaševoga puštanja na slobodu pod pritiskom. I drugi koji su u pritvoru zbog sličnih optužbi mogli bi nakon tog presedana tražiti za sebe istu blagonaklonost države. Vlast bi pokazala svoju ranjivost, a ujedno i kontradiktornost u odnosu na odluke sudova, odnosno: spremnost na otvoreno nadarbitriranje u specijalnim slučajevima.

Inozemstvo na slučaju Glavaš pozadinski testira hrvatski politički i pravosudni sustav, koji se u dosadašnjoj proceduri pokazao već u nizu aspekata temeljito nekompetentan. Do danas još nije nedvosmisleno razjašnjeno koji je sud - zagrebački ili osječki - za Glavaša zapravo nadležan. Odluka o zadržavanju u pritvoru i zbog “posebno teških okolnosti“ donesena je naknadno, tj. sa zakašnjenjem, što govori o velikoj kolebljivosti u politici i pravosuđu. U postupku je neprestano dominirao javni odjek Glavaševoga imena, i vlast je - pod utjecajem tog odjeka - padala u konfuziju i panično tražila najbezbolnija rješenja, što je proizvodilo tragikomične proceduralne pogreške.

Na sjednici komisije koja je Glavašu ukidala imunitet bio je cijelo vrijeme predstavnik Državnoga odvjetništva, koji je tu docirao, ali ne i predstavnik obrane, čime je u najmanju ruku zanemareno načelo Audiatur et altera pars. Hrvatska institucionalna konfuzija oko Glavaša traje i dalje, i razotkriva cjelokupnu slabost Sanaderovoga demokratstvujuščega pozitivizma. Kako dovesti u sklad Glavaševu mitologiju i Glavaševu prijetnju samoubojstvom s lokalnom desnicom, lokalnom opozicijom i međunarodnim pravilima igre? Predsjednik Mesić drži se ovdje razmjerno po strani, brani opća pravna načela i pušta Sanadera da sam uživa u blagodatima svoga položaja. Saborska oporba - SDP i njegovi saveznici - traži konzekventnost, tj. ostanak Glavaša u pritvoru, jednako kao i međunarodni krugovi.

Sanader, kako rekosmo, ekvilibrira i kupuje vrijeme, ali vrijeme za njega ne radi. Već sama činjenica da premijer izbjegava izjašnjavanje i javno suočavanje s problemom - nego se umjesto toga do beskraja “konzultira“ sa svojim politbiroom - produbljava skepsu prema njegovome autoritetu. Glavaš mu vlastitim životom puše za vratom. Taj osječki ratni spahija i čovjek s teškim inkriminacijama ostavlja dojam kao da danas mrzi svoje prijatelje iz HDZ-a toliko da bi ih najradije zajedno sa sobom povukao pod vodu, po uzoru na škorpiona i žabu. Na gospodinu Sanaderu je da hitno presiječe gordijski čvor, ali za to je potrebno biti Aleksandar.

STUPAC TJEDNA

Pašalićeve tužbe
Nakon što je objavljeno da je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj i šire, i da je to bogatstvo stekao bankovnom kombinatorikom za vrijeme Tuđmana, gospodin Pašalić, Ivić Pašalić, najavio je seriju tužbi protiv onih koji su to objavili, a na prvome mjestu protiv Stipe Mesića kojeg optužuje da je inicirao napad bombama na njegovo dvorište.
Hrvatska je zanimljiva sredina. Nedavno je u Americi smijenjen ministar obrane Donald Rumsfeld, i skupina uglednih građana - tzv. grupa za pritisak - protiv njega je odmah podnijela kaznenu prijavu zbog ratnih zločina. U Hrvatskoj nema nikakve grupe za pritisak koja bi podnijela prijavu protiv gospodina Pašalića i sličnih, iako dokumenti postoje, i objavljeni su. Naprotiv, on je taj koji tuži i podnosi prijave. On je uvijek oštećena strana. Zbog njega se novinari moraju vući po sudovima i dokazivati da nisu imali zlih namjera i da nisu širili dezinformacije kad su za njega napisali da je milijarder, koji je to postao zahvaljujući beskrupuloznome lovu u Tuđmanovoj političkoj magli. Samo naprijed. Na sud, na sud.email to:Srecko Jurdana