Na kraju stare i početku nove godine, kad se popisuje i rezimira, u kulturnim rubrikama u novinama običaj je govoriti o događajima koji su obilježili proteklu književnu, kazališnu, likovnu ili glazbenu sezonu. Kraj godine u novinama ujedno znači i duge popise knjiga, filmova, predstava, izložbi i svega što se u kulturi pokušava raditi. Kao da ponovno proživljavamo kulturnu godinu koja je minula. To je sjećanje u kontekstu očekivanja nečeg novog kao memento mori, podsjećanje da je i prošlost za kojom se osvrćemo jednom bila budućnost. Ove godine izdvojio bih knjigu koja se dugo spremala i pojavila se na tržištu sredinom ljeta, u mrtvoj sezoni, “Radionicu kreativnog pisanja fikcije“ Josipa Novakovića. Budući da se i sam već treću godinu bavim vođenjem radionica kreativnoga pisanja u klubu Booksa i da mi se taj posao sve više sviđa, ovakav priručnik za pisce početnike dočekao sam nestrpljivo, nadajući se da ću upravo u njemu pronaći neke metodološke odgovore na pitanja koja su se nametala sa svakom novom radionicom koju bismo započeli. To više što se radi o jednom od priručnika koji u Americi imaju znatan ugled i temeljno su štivo za uvođenje mladih pisaca u tajne zanata. Od ove knjige vidim dvije značajne koristi. Prvo onu neposrednu, koju nam u pedagoškom radu može pružiti pregledan i jasan priručnik krcat korisnim savjetima, primjerima iz književnosti te inspirativnim vježbama koje je Novaković postavio na kraj svakoga od deset poglavlja. Primjera i vježbi ima toliko da, kad bismo ih sve ispisali, nastao bi opsežan pripovjedački opus, ali to obilje nipošto ne smeta jasnoći kojoj je knjiga striktno podređena.

Na prvi pak pogled moglo bi se nekomu tko samo gleda naslove poglavlja učiniti da je priručnik previše školski, da pomalo podsjeća na lektire koje smo sastavljali u osnovnoj školi i koje smo uglavnom prepisivali, smatrajući da ništa ozbiljno ne govore o tekstu koji smo pročitali. Imena poglavlja kao što su “Izvori fikcionalne proze“, “Mjesto i vrijeme radnje“, “Lik“ ili pak “Zaplet“ doista nas mogu podsjetiti na tu pučkoškolsku lektiru, ali čim se malo ozbiljnije pozabavimo knjigom, vidimo da je upravo takav red vrlo logičan za podučavanje o pisanju fikcionalne proze. Novaković je pregledno objasnio i povezao poglavlja koja prate nastanak fikcionalnog teksta, unoseći nužan red i metodičnost zbog kojih takve radionice i postoje. Nije riječ samo o izvorima inspiracije i tehnikama kojima ćemo sami sebe dovesti u inspirativno stanje i na neki način ovladati vlastitim stvaralačkim potencijalima, nego upravo i o razložnom objašnjavanju i sklapanju strukturalnih elemenata proznoga teksta. Zanimljivo je objašnjeno kako mjesto radnje, prostor, grad, regija generiraju likove specifičnih osobina i mentaliteta, te kako se iz likova i njihovih slabosti stvaraju sukobi i zapleti. Slijediti taj logičan red u konstruiranju vlastite proze jedan je od sigurnijih putova da nam priča bude logična i koherentna te da tako uspostavljen uzročno-posljedični niz rezultira zanimljivom atmosferom, upečatljivim likovima i logičnom pričom. Svakom poglavlju dodane su vježbe koje obično postavljaju neku pripovjednu situaciju, ali jasno ističu i cilj vježbe, te provjeru jesmo li u tekstu ostvarili željeni cilj. Takav način potpuno je školski, ali svatko tko je ikad pokušavao približiti polaznicima radionice tu ogromnu građu, susreo se s potrebom da se materijal usustavi i pronađu jasne smjernice.

Druga, ne manja korist od ovog priručnika posredna je i kulturološka. Knjiga promiče institucionalizaciju jednoga zanata i jedne umjetnosti o kojoj se kod nas još uvijek misli da se ne može naučiti. Radionice kreativnoga pisanja, iako ih kod nas danas ima dosta, još se shvaćaju poput onih bundeva što im djeca izrežu oči, nos i usta i unutra stavljaju svijeću za Dan vještica: kao pomodna i nepotrebna amerikanizacija. U drastičnim slučajevima i kao zagađivanje posvećenoga kulturnog prostora, pri čemu se u visoku umjetnost miješa nekakav holivudski zanat koji ne može pomoći da se napiše umjetnički relevantna knjiga. Oko literature još se kod nas vrti niz mistifikacija, za koje ponekad mislimo da su izumrle s romantizmom, a ne prepoznajemo ih u drukčijem obliku. Prenaglašavanje važnosti izvornoga talenta jedna je od takvih mistifikacija koja nikako ne pogoduje razvoju i poboljšanju kvalitete hrvatske proze. Iako pisci kod nas govore o radu kao o nezamjenjivoj kategoriji iz koje proizlazi kvalitetna književna umjetnost, malo je onih koji priznaju da u tom radu, a pogotovo pri učenju književnoga zanata, danas postoje prečaci koje je glupo ne iskoristiti.

Jedna od mistifikacija tiče se i voditelja radionica. Često se susreće mišljenje da voditelji radionica proizvode svoje klonove, da su radionice tvornice neoriginalnih i zanatski vještih autora koji su toliko nalik jedni na druge da ne mogu proizvesti značajan tekst. Iz iskustva znam da to uopće nije točno i da je užasno nepravedno prema polaznicima koje se tako svodi na amorfni materijal koji je moguće po želji modelirati. Moje je iskustvo da se na radionicama, čak neovisno o godinama ili iskustvu, pojavljuju samosvojni autori koji se, uz stanovit poticaj, samo brže razvijaju u smjeru u kojem bi se i inače kao autori razvili. Doduše, radionice vjerojatno ne mogu proizvesti velikoga autora, ali ga mogu prepoznati, mogu skratiti put naukovanja i pomoći talentu da se razvije. Mogu pomoći i da čovjek sam u sebi prepozna talent i volju koji će mu omogućiti da piše relevantne knjige. I da to radi s guštom.