Ujedinjeni narodi donijeli su višegodišnji plan koji je, smatraju stručnjaci, po izvedivosti na razini rješavanja globalne gladi koja je novim gospodarskim i političkim trendovima u svijetu na pomolu da kulminira. Potonji svjetski sindrom, koji je doduše simptomatičan za zemlje trećeg svijeta, ili bolje rečeno područja 'globalnog juga', posljedično je usko povezan uz razvoj novog UN-ovog programa; da njihovi stručnjaci pokušaju analizirati nebrojene građanske, ali i međunacionalne sukobe u Africi, te ih konkretnim rješenjima barem stave na hlađenje.

Ova će pionirska misija uključivati dijaloge sa vladama (ili militarističkim huntama), kao i političkim ili ideološkim oponentima ratom najzahvaćenijih država, a prve su na redu Somalija i Sudan.

Razgovori sa somalskom vladom, ali i separatistima koji vode dugogodišnji rat protiv iste, trebao bi se odvijati van Somalije zbog visokorizičnog stanja, a UN se nada kako će dvije strane, po prvi put nakon godina izvanrednog stanja, sjesti za isti stol i stvari pokušati rješiti prihvatljivijim putem.

Glavni grad Somalije, višemilijunski Mogadishu, potpuno je uništen u sukobima, a više od dva milijuna civila nužno treba vanjsku pomoć. S druge pak strane, dobrano pesimistička predviđanja odnose se za pregovore s sudanskim vlastima. Najveći problem manifestira se u valu izbjeglica koji se konstatno razmješta iz zapadne pokrajine Darfur, dok je nedavno uspostavljeno primirje između sjevera i juga te države, na prlično labavoj platformi.

Demokratska republika Kongo, poprište jednih od najvećih zločina prema civilnom stanovništvu u zadnjih 50 godina, gdje je momentalno izražena humanitarna kriza, također će biti dio rečenog UN-ovog programa.
Da se radi o 'milenijskom' projektu kojeg će biti iznimno teško izvesti, govori i primjer somalskog predsjednika Abdullahia Yusufa, koji je kasnio na pregovore u Djibouti, jer mu je zrakoplov napadnut na aerodromu od strane islamističkih fundamentalista.

Jedan od elementarnih problema koji poznavatelji prilika tog dijela Afrike stalno naglašavaju, odnosi se i na bezpogovornu jednostranu podršku službenog Washingtona prema vladama (ili militarističkim skupinama) ovih siromašnih država, dok se u ovom kontekstu nikada ne spominje potreba za razvojem dijaloga i političkog pluralizma; sredstva kojim bi se mogli 'ugasiti' brojni krvavi sukobi i spasiti tisuće života.