"Možda se kriteriji mijenjaju, kada deset godina živiš u Njemačkoj, ali iz ove perspektive, Hrvatska sliči na Divlji zapad. Žao mi je što ovo govorim, međutim, većina vijesti koje ovamo stižu, i odnose se na Hrvatsku, najblaže rečeno, su zabrinjavajuće", ispričala mi je u telefonskom razgovoru koji smo vodili prije nekoliko dana Petra, dugogodišnja prijateljica koja od sredine 90-ih živi u Stuttgartu. Petra je visokoobrazovana, uskoro će na jednom od vodećih njemačkih instituta obraniti doktorat iz ekonomije, i nekoliko puta godišnje dolazi u posjet rodbini u Zagrebu i Zadru, dake, odlično je upoznata sa situacijom. Njezina ocjena, na žalost, prilično vjerno oslikava ovdašnje događaje.

Da bi se razumio duh koji počinje prevladavati, bilo je dovoljno gledati prijenos, nezanimljivog i unaprijed odlučenog, susreta između Hrvatske i Andore. Prilično slaba utakmica, koju je pratilo svega desetak tisuća gledatelja, a opet, većina njih ponovno su osramotili Hrvatsku. Iz sveg glasa, sa sjevera i istoka, orio se ustaški poklič "Za dom spremni", a onda i dodatak "Ubij Srbina". A na zapadnoj tribini, nijemo su ih slušali Vlatko Marković, ZlatkoMateša, Milan Bandić, Đurđa Adlešič, i tko zna koliko još dužnosnika Vlade i predsjedničkog ureda. Niti riječju, a kamoli gestom ili pokretom, pokazali nisu da im ne odgovara ustašijada s tribina, upriličena prilikom dolaska stoljetnih mrskih neprijatelja iz Andore.

Ok, Vlatka Markovića treba razumjeti, on redovito u intervjuima podsjeća da su njegovi preci bili ustaše, a pobjedu nad Englezima opisuje kao osvetu za Bleiburg. Uzme li se u obzir da je tvrdio kako je "Za dom spremni" odjekivalo i u Metropolitenu, prilikom izvedbe opere Nikola Šubić-Zrinski, ne bi iznenadilo kada bi Marković uskoro otkrio da je Bennito Mussolini skladao "Figarov pir".

Za razliku od predsjednika HNS-a, Milan Bandić je - kako je kasnije priopćio - revoltiran ustaškim uzvicima, stadion napustio već u 78. minuti. Uzme li se u obzir da je šovinističko skandiranje započelo sat ranije, ne treba odbaciti pomisao, kako je Bandić otišao jer mu je bila sila na WC, a ne zbog verbalnog ubijanja andorskih Srba. Barem se kasnije ogradio od izljeva primitivizma, za razliku od Markovića ili Mateše.

Samo, zgražanje nije način rješavanja ovakvih slučajeva, jer kada se nešto ponovi 100 puta, ostaju jedino sankcije. Sanaderovu vladu ni u kojem slučaju nije moguće povezivati s ekstremistima, ali premijer, baš kao i Zoran Milanović i većina oporbe i javnih osoba, nisu spremni žestoko reagirati na ustaške eskapade. Sve se svodi na distanciranje, no protiv ekstremista - svejedno jesu li verbalni ili usput i nasilni - treba se boriti strogom provedbom strogih zakona. Paralelno i izmjenom školskih udžbenika u kojima se umanjuje zločinački režim NDH, i stavlja znak jednakosti između kvislinga i partizana. To ne znači prešućivanje komunističkih zločina, nego pravilno vrednovanje povijesnih događaja.

I još nešto. Otprilike u isto vrijeme kada su u Maksimiru izvikivane ustaške parole, na ulazu u pravoslavnu crkvu u Šibeniku, nacrtano je slovo U i kukasti križ. Ne bi li i vodstvo Katoličke crkve, trebalo eksplicitno i glasno, osuditi ove eskapade, i glasno upozoriti da ni jedan čestit katolik ne čini tako nešto?