Objavljeno u Nacionalu br. 681, 2008-12-02

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Kupujmo hrvatsko

Čovjek naše civilizacije svoju je čežnju za drugim ljudskim bićima projicirao na stvari. One koje još nema predmet su čežnje, a one koje ima odbacuje kao neprihvatljive, jer proizvodi sve manje upotrebne vrijednosti sve više postaju fetiši

Zoran FerićZoran FerićU ovo vrijeme pred Božić jasno se vidi da je naša civilizacija počinila doista ozbiljan grijeh: zaboravila je čovjeka i zamijenila ga stvarima. Čovjek danas mahom služi tome da proizvodi, kupuje ili reklamira stvari. I to, što je poznatiji čovjek, to skuplje stvari reklamira. Brad Pitt satove Tag Heuer, Penelope Cruz - L’Oréal itd. Svakodnevno nas pokušavaju preplaviti stvarima i to održava živom veći dio naše ekonomije, a čovjek je posve u vlasti stvari koje proizvodi, prodaje ili kupuje. Njegov je dan potpuno organiziran oko pokušaja da se nabave stvari koje će poslužiti za lakši život. No taj lakši život nikako da stigne. Neprestano smo u trci da dosegnemo nešto što se ne može dosegnuti: zadovoljstvo koje će proistjecati iz vlasništva nad stvarima. Kao pseto koje juri svoj rep, ili djevojčica koja pokušava protrčati ispod duge.

Riječ je o nekoj vrsti zlobnoga cilja ili fatamorgane, koja se od nas udaljava razmjerno upravo onoliko koliko joj se približimo. Zelenu oazu s bistrim izvorom i rodnim palmama zaposleni čovjek zapadne civilizacije nikada neće dostići iz jednostavnoga i banalnog razloga: zato što ne postoji. I tako svakodnevno zapravo jurimo za tim nepostojećim osjećajem sreće i ispunjenosti, puneći smetlišta stvarima koje nam više ne trebaju. Čovjek naše civilizacije je svoju želju i čežnju za drugim ljudskim bićima projicirao na stvari.

One koje još nema predmet su čežnje, a one koje posjeduje odbacuje kao neprihvatljive. To je zato što proizvodi sve manje imaju upotrebnu vrijednost, a sve više postaju fetiš. Upotrebna vrijednost, koja je ugrađena u njih, neka je vrsta pretpostavke. Pretpostavlja se da sat pokazuje vrijeme, pretpostavlja se da automobil juri, a odijelo grije i pokriva, no nitko više ne kupuje te proizvode isključivo zbog njihove primarne funkcije. Dapače, ona uopće nije razlog za kupnju. To pokazuju i naša smetlišta. Ona su puna stvari koje još uvijek imaju svoju upotrebnu vrijednost, televizora koji se mogu gledati, pisača koji štampaju, odjeće koja nije ni poderana ni iznošena, cipela koje se mogu nositi. Međutim, te su stvari izišle iz mode, imaju krivu boju ili oblik, smrde na demodiranost, zaostalost, siromaštvo.

Ono što smo do prije godinu-dvije žarko željeli, odjednom postaje balast. Smetlišta koja proizvodimo tugaljivi su odrazi naših života. U svim tim odbačenim glačalima, tenisicama, plastičnim lutkama, perilicama, na grobljima automobila, po svim mogućim reciklažnim dvorištima, tako se lako može iščitati naš život. Ono što smo odbacili svjedoči bolje i potpunije o našim životima nego ono što trenutačno želimo. Može li se izračunati koliko je sve to dana, mjeseci i godina rada? Vjerojatno može, ali bi nas ta brojka toliko deprimirala da je bolje ne računati. I usred takve civilizacije, koja nije ništa drugo nego ubrzano pretvaranje objekta žudnje u objekt odbacivanja, odjednom se poput lančane nuklearne eksplozije pojavila kriza. Ta će nam kriza u budućnosti oduzeti stvari zbog kojih smo odbacili ljude. Što će ispuniti prazninu koja je nastala? Možda opet ljudi. To bi bila vjerojatno najblagotvornija posljedica ekonomskoga sloma Zapada. Učiniti kapitalizam humanijim, nametnuti vladavini novca neočekivanu etičku dimenziju koja je bila grubo prognana iz poslovnoga svijeta. Kriza će nas možda naučiti solidarnosti i možda će se, kažem - možda, nešto od te solidarnosti ugraditi i u državne mehanizme zapadnih zemalja. Apeli da se ne kupuju proizvodi dječjeg rada, apeli da se ne konzumiraju proizvodi rada suvremenih robova i njihove usluge, svi ti etički momenti dosad su egzistirali na marginama konzumerističkih društava poput kakve egzotike - ili za umirivanje savjesti.

I sad nam se, na početku velike krize, odjednom javlja stari slogan: Kupujmo hrvatsko! Jasno se u medijima ponavlja kako treba kupovati hrvatsko da sačuvamo domaća radna mjesta i hrvatsku ekonomiju. No sjećamo se vremena kada taj slogan nije imao toliko ekonomsko, koliko nacionalno, političko opravdanje.

Domoljublje se pokazivalo kupovanjem hrvatskih proizvoda, iako su oni drugi bili bolji i jeftiniji. Još uvijek pamtim kako je kolegu pisca kolumni prije desetak godina jedan nacionalno svjestan građanin napao u dućanu jer kupuje jeftino makedonsko vino, koje se još pritom zove T’ga za jug, a ne hvarski Plavac ili pelješki Dingač. Bijes me obuzeo kad sam čuo tu priču i otad kupujemo samo T’gu za jug. To vino, osim što ima jednu lijepu pjesmu, doživljavam kao otpor smiješnoj nacionalističkoj uroti protiv jeftinijega i boljeg. Sada se slogan o kupnji hrvatskoga javlja u promijenjenim okolnostima. Takvo će ponavljanje možda postati ekonomska nužnost, ali iskreno sumnjam da kao projekt može uspjeti. Jedna od prvih reakcija građana na krizu bila je špeceraj u Italiji, jer je sve ondje jeftinije.

Navikli smo mi na krizu jer u njoj živimo cijeli život. Stabilizacija i nestašice 80-ih, rat i tranzicija 90-ih i sad, eto, opet nekakva kriza. Bojim se da će za solidarnost i svijest koju priželjkujemo ljudi itekako morati propatiti. A dotad će kupovati suhomesnate namirnice, čvarke i mast u Mađarskoj, tjesteninu, proizvode od rajčica i odjeću u Italiji, kožu u Turskoj, papričice u Srbiji, halvu u Bosni. Ali što ćemo ako se i drugi počnu tako ponašati? Bit će to nezapamćeno zatvaranje nacionalnih ekonomija, Ameri više neće voziti europske i japanske automobile, Nijemci više neće jesti talijanske špagete, Slovenci će konzervirati samo ribu iz Piranskoga zaljeva, a u Londonu nećete moći popiti uvozno pivo.

Francuzi će smrdjeti na pljesnivi sir, Španjolci i Grci na masline, a Hrvati će biti pijani od dalmatinskih i slavonskih vina. Kad nas zaustavi policija u pripite automobilu, kazna za takvo pijanstvo bit će upola manja. I što hrvatsko vino bude skuplje, kazna će se još više smanjivati. Policija može iskoristiti svoje sposobne ljude, enologe i forenzičare - da sa svakom patrolom bude jedan stručnjak za vina. Pa, kad zaustave tipa koji jedva stoji na nogama, da forenzički enolog kaže: “Puhni!“ I onda zaključi: “Plavac od Plenkovića.“ Ili “Kutjevački rizling s blagom aromom pepela.” Te će mjere uvelike pomoći domaćoj ekonomiji i navesti nas da svi budemo bolje volje kad Kinezi za koju godinu kupe cijeli svijet.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika