Zoran FerićGeneracije kojima je u petak završila nastavna godina odlikuje to što im znanje izgleda glupo i nepotrebno, škola im je glupa, nastavnici su im glupi, zemljopis i kemija su glupi kao i povijest ili hrvatski, jedino o čemu vode računa i što im nije glupo su ocjene. O ocjenama se pak vodi računa pretjerano, kao da se u te sitne brojke nekako utisnula sama bit škole. Zbog ocjena se na nastavnike već godinama vrši strašan pritisak, a logičan rezultat toga pritiska je povećan broj odličnih. Gotovo je uvjet da dijete, ako je normalne inteligencije i sposobnosti, u osnovnoj školi bude odlično. Ako nije, kao da s njim nešto nije u redu. Upravo zato kod nas se dugo, valjda koliko i postoji ovaj problem, raspravlja o hiperprodukciji odlikaša i o tome kako se najbolja ocjena srozala do opće potvrde znanja te postala ono što je nekoć bila ocjena dobar. Pa kao što je povišena razina leukocita znak bolesti organizma, i povećan broj odlikaša ozbiljan je simptom bolesti školstva.

Ovaj problem koji godinama opterećuje školski sustav, upravo se nastoji riješiti. Izrađena je završna verzija Nacionalnog kurikuluma za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje. To bi trebala biti podloga ozbiljne reforme našega školstva i otklanjanje niza zastarjelih programa i metoda. Kurikulum je najavljen u Jutarnjem velikim naslovom o novim predmetima koji će se od školske godine 2012./13. kao izborni ili fakultativni pojaviti u školskim imenicima: dizajn, govorništvo, filmska kultura, građanski odgoj itd. Dakle, ono što se dosad svladavalo u okviru slobodnih aktivnosti, dramske ili plesne skupine, retoričke ili likovne grupe, sada dobiva težinu izbornoga ili fakultativnog predmeta. To može biti dobro zato što će izborni predmeti imati puno jaču logističku i stručnu potporu nego slobodne aktivnosti učenika koje ovise o dobroj volji i entuzijazmu pojedinih profesora. Osim toga, već dugo upravo su i slobodne aktivnosti jedan od aduta škole kad želi privući učenike. Ustrojiti sistem s više izbora, s obzirom na afinitete učenika, ne bi trebalo biti loše, ali će stvoriti organizacijske probleme za koje naše škole, čini mi se, nisu spremne. Na primjer, tamo gdje postoji elementarni nedostatak prostora ili kadrova, nikakav kurikulum ne može bitno pomoći i bit će samo lijepa apstrakcija. Zato bi ovu reformu programa i metoda trebala pratiti i adekvatna reforma financiranja školskoga sustava: više zgrada, bolja opremljenost i rješavanje višegodišnje sramotne potplaćenosti nastavnika. Možemo li to očekivati u aktualnom trenutku kad se smanjuju radnička prava? Posve je jasno da ne možemo. No novi kurukulum možda ipak nešto pokrene s mrtve točke. Navikli smo da se stvari u školstvu mijenjaju sporo i teško. Škola, koja radi s mladim i dinamičnim ljudskim bićima, zapravo je nevjerojatno rigidna institucija. To se najbolje vidi na primjeru filmske umjetnosti, koja bi od 2012. trebala postati ravnopravni nastavni predmet. Međutim, i generacija baka i djedova sadašnjih učenika odgojena je na filmovima, film je uz glazbu u apsolutnim razmjerima umjetnost koja se najviše konzumira, a tek se sada uvodi u školski program kao predmet jednak, primjerice, glazbenoj umjetnosti. Prošlo je točno 115 godina otkako su braća Lumière priredila prvu filmsku projekciju, a izgleda nam kao da je prošlo najmanje 2000 godina i kao da su film i Isust Krist suvremenici.

To je zato što se u međuvremenu film razvio u jednu od najpopularnijih umjetnosti, nezaobilazan je u formiranju ličnosti mladoga čovjeka, kao što su nezaobilazne i druge umjetnosti, glazba ili književnost, postao je i nevjerojatno moćna industrija s enormnim zaradama, stvara moderne mitove i može nam podariti istinske fikcionalne prijatelje s kojima ćemo se u vlastitoj svijesti družiti cio život. Pa ipak, sustavnijeg prodora filmske umjetnosti u školu zapravo i nije bilo. Stoga mislim da je uvođenje filmske umjetnosti u školu 2012. malen, ali prilično važan korak prema suvremenijoj hrvatskoj školi. Suvremenijoj i zanimljivijoj. Slično je i s retorikom ili dramskim odgojem. Govorništva se naša djeca dotiču na satima hrvatskoga, u okviru izražavanja ili teorije književnosti i u okviru latinskoga, kad se uči o znamenitim rimskim govornicima, ali u društvu u kojemu je umijeće govorenja jedna od temeljnih vještina za niz zanimanja, govorništvom se djeca sustavno ne bave uopće. S dramskim se vještinama djeca pak susreću u okviru slobodnih aktivnosti, ali ni tu nema sustavnosti. Ako nova kurikularna reforma i to promijeni barem malo, moći ćemo je smatrati uspješnom. Ipak, ima jedna stvar koju je u hrvatskom školstvu i u konstelacijama u kojima ono funkcionira gotovo nemoguće promijeniti. To je, da se vratimo na početak, upravo ona hiperprodukcija odlikaša. U sklopu spomenute reforme preporučuje se odlične ocjene davati samo iznimno, za neki iznimno kvalitetan rad. Predlaže se i vratiti dignitet ocjeni dobar, čije bi značenje u sustavu ocjenjivanja trebalo uskladiti i s njenim osnovnim značenjem. Dobar, dakle, znači dobar, a ne katastrofu, suze, bijesne roditelje i prosvjetnu inspekciju. Naime, i previše je ozbiljnih razloga da se hiperprodukcija odlikaša nastavi. U prvom redu to je odsutnost svijesti o bitnom i svođenje srži na ljušturu, sadržaja na formu. I u našem je društvu važniji rezultat nego proces, važnija je zarada od rada, trofej je važniji od utrke. Drugo, radi se o snobizmu roditelja i smiješnom osjećaju da dobra ili prolazna ocjena abolira od svih drugih zahtjeva koji se postavljaju pred roditelje. Loše roditelje zapravo nije briga što su loši, ali ne žele da to znaju i susjedi ako im mali padne u školi. Treće, kad se radi o nastavnicima, dva su uzroka: dati dobru ili prolaznu ocjenu zato što je tako lakše i nitko se neće buniti te očajnički pokušaj motivacije, pokušaj da se netko zainteresira za predmet i školsko gradivo. Naime, djeca ne gledaju na to što, recimo, 60 posto razreda ima pet, djeca vide samo onu svoju peticu i to shvaćaju kao vlastiti uspjeh. Time, bar malo, raste i njihova motivacija. Majanski kalendar 2012. predviđa smak svijeta. Što će se dogoditi? Nestanak poznatoga svijeta ili reforma hrvatskoga školstva? Ostaje nam tek da vidimo.