Prije točno godinu dana, 24. srpnja 2009. na pruzi iznad kaštelanskog naselja Rudine HŽ-ov vlak je iskočio iz tračnica i gotovo se survao niz pružni nasip. Poginulo je šestero putnika - Domagoj Alvir, Emil Gaj Andric, Lorraine Bodet, Petra Radić, Mira Rogan i Krešimir Trajbar.

Ministar Božidar Kalmeta i čelnik HŽ Holdinga Zoran Popovac još jučer su na mjestu nesreće na pruzi iznad kaštelanskog naselja Rudine položili vijence za poginule putnika iz nagibnog vlaka, a tragovi nesreće još uvijek su vidljivi kako na stijenama uz same tračnice, tako i u glavama preživjelih putnika.

"Mene i moju suprugu Anu godinu dana proganjaju slike smrti, po noći nas bude jauci umirućih i teško ozlijeđenih. Krv, zapomaganje, borba za život od tog 24. srpnja postali su naša svakodnevnica. Nemamo mira niti minute, proživjeli smo i preživjeli deveti krug pakla", teško je za Slobodnu Dalmaciju izgovorio Franjo Martinović (63) iz Zagreba, koji je sa suprugom Anom (58) bio putnik u vlaku smrti.

"Taj mali Domagoj umirao je ispred mojih očiju. Bilo je strašno. Sjedio je ispred mene i držao glavu naslonjenu na staklo. U trenutku udara pogodio ga je u glavu neki komad konstrukcije vlaka i nanio mu teške ozljede. Sjećam se njegove djevojke koja je zapomagala, gledala me u oči i tražila od mene pomoć. Držala ga je na svojim rukama, a on je umirao", prisjetio se Martinović užasa nesreće, a onda progovorio o nebrizi državnih vlasti i ljudi iz HŽ-a.

"Nikoga nije brigaza nas, a to me kao čovjeka vrijeđa. Odmah nakon nesreće cijela svita iz Vlade i ministarstava sjatila se u KBC Split. Došli su, obišli nas i otišli. Tada je Branko Grgić, tajnik u Ministarstvu turizma, rekao mojoj ženi i meni da će nam omogućiti besplatno ljetovanje. Čak nam je ostavio i broj mobitela. Kako je prošlo ljeto za suprugu i mene bilo izgubljeno, prošle jeseni, kada mi je supruga trebala ići u toplice, poslao sam Grgiću e-mail sa zamolbom da mi se pomogne, da supruzi nađem dobre toplice. Nikad odgovor nisam dobio", priča Martinović te ljutnju okreće prema HŽ-u.

"Nisam ih imao namjeru tužiti, no kada su nam ponudili 110 tisuća kuna odštete, prema nekim komisijskim papirima, i kada sam vidio da ih nije briga za nas, odlučio sam se na tužbu. Kada su shvatili da smo ih tužili, tek su se tada javili dopisom. Ni od koga nismo dobili ni kune financijske pomoći. Supruga i ja posjećujemo psihijatre, psihologe, borimo se sa svojim strahovima u ovu godinu dana. Supruga mi često ima noćne more, budi se iz sna, nemirna je, razdražljiva. Moramo nastaviti živjeti, ali vjerujte da je teško, slike umiruće mladosti stalno su nam pred očima, progone nas slike smrti, a tako nije lako živjeti", zaključuje Franjo Martinović.