NEJEDNAKO PREMA SRBIMA Damir Polančec dao je otpuštenim radnicima Borova srpske nacionalnosti na potpis dokumente kojima se odriču otpremnine, iako su otpremninu dobili radnici hrvatske nacionalnostiKoncem lipnja USKOK je podigao optužnicu protiv bivšeg potpredsjednika hrvatske vlade Damira Polančeca i vukovarskog odvjetnika Petra Miletića zbog djela koje, s obzirom na sve drugo za što se Polančec sumnjiči, ne izgleda osobito teško. No, neki klijenti odvjetnika Miletića smatraju da optužnica potvrđuje ono u što su oni već dulje vrijeme sumnjali. U optužnici se Polančeca tereti da je na nagovor Miletića naručio stručno-pravnu studiju pod nazivom “Konvalidacija radnog staža i mirovina stečenih na području Republike Hrvatske pod upravom i mandatom Ujedinjenih nacija u vremenu od 3. prosinca 1991. do 15. siječnja 1998.”, raspisao natječaj za izradu studije i Miletiću dodijelio posao, za što mu je iz državnog proračuna plaćeno 500 tisuća kuna. Uskok je podigao optužnicu jer je, po njegovu mišljenju, riječ o evidentnoj prevari.

NAIME, TA “stručno-pravna studija” je bezvrijedan tekst od samo 19 stranica, većinom prepisan iz nekog novinskog članka, koji nikako ne može vrijediti pola milijuna kuna. Može se zaključiti da je ovdje riječ o nezakonitom plaćanju nekog tajno obavljenog posla Miletića Polančecu, što je već samo po sebi skandalozno. No, još je etički skandaloznije kada se čuje što je Polančec na nezakoniti način plaćao. Po mišljenju bivših Miletićevih klijenata Polančec je platio Miletiću veliku uslugu koju je ovaj, možda čak i prekršivši odvjetnički kodeks, napravio hrvatskoj državi, iznevjerivši svoje srpske klijente u velikom sporu. Riječ je o sudskom sporu što su ga bivši radnici srpske nacionalnosti iz nekadašnjeg kombinata Borovo pokrenuli protiv države, a koji je hrvatsku državu mogao stajati možda i 200 milijuna kuna. Polančec je, tvrde neki od oštećenih radnika, Miletiću platio što je oštetio svoje prave klijente, a tako pomogao državi.

DA BI SE SHVATILO kakvu je to uslugu Miletić državi napravio valja se vratiti malo u prošlost. U nekadašnjoj Jugoslaviji tvornica Borovo, koja se nalazi u istoimenom mjestu nedaleko od Vukovara, bila je vodeći proizvođač cipela, automobilskih guma, galanterije od kože i guma, te zapošljavala mnogo ljudi, hrvatske i srpske, ali i drugih nacionalnosti koje su tamo živjele. Kada je 1991. godine izbio rat to su područje zauzele srpske snage. Mnogi Hrvati bili su prisiljeni napustiti svoje domove i otići u prognanstvo, a i uprava tvornice preselila se u Zagreb.

PRESELJENA UPRAVA je potom pozvala sve zaposlenike da se jave u Zagreb i urede svoj status, te su se na taj poziv odazvali prognani radnici, koji su tada evidentirani kao zaposlenici Borova. To, međutim, nisu učinili i radnici srpske nacionalnosti koji su ostali na okupiranom području, pa su zbog toga automatski dobili otkaz. Nakon što je rat u Hrvatskoj završen te nakon što je završena i mirna reintegracija Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, uprava Borova vratila se u Vukovar. Ondje je započela obnova poslovanja koje nije moglo biti dignuto na predratnu razinu pa se pojavio problem viška zaposlenih, a postojao je i problem zbrinjavanja, pa su neki radnici dobili poslovno uvjetovani otkaz, uz isplatu otpremnine, a neki su nastavili raditi u Borovu. Oko 1500 radnika, uglavnom hrvatske nacionalnosti, koji su se prijavili u Zagrebu dobili su za svaku godinu računajući od 1991., 1500 kuna otpremnine i priznati radni staž. Međutim, radnici srpske nacionalnosti koji su dobili otkaz jer se nisu javili upravi u Zagreb nisu dobili iste beneficije. Stoga su prosvjedovali tvrdeći da se radi o diskriminaciji, te da njihov radni status treba riješiti na isti način, jer su nezakonito dobili otkaz. U prilog njihovim tvrdnjama išla je i jedna odluka hrvatske vlade iz 1996. jer je tada u sklopu mirne reintegracije istočne Slavonije hrvatska vlada prihvatila obvezu da će preuzeti sve zaposlenike zatečene na području koje je bilo obuhvaćeno mirnom reintegracijom, bilo da su bili zaposleni u javnim poduzećima i javnim službama, ili poduzećima u državnom vlasništvu, kakvo je i Borovo. Tu odluku Vlada, međutim, nije provela, iako su tijela Ujedinjenih naroda, koji su u to vrijeme kontrolirali provođenje dogovora o mirnoj reintegraciji, na tome inzistirala.

ODVJETNIK PETAR MILETIĆ na slici sa svojim privatnim avionom, zastupao je radnike Borova srpske nacionalnosti u sporu protiv hrvatske države, ali je baš od države dobio 500.000 kn honorara i to preko Damira PolančecaOČITO SU U HRVATSKOJ vladi neki mislili da tu stvar mogu izigrati. Međutim, kada se Hrvatska počela približavati EU, stvari su se oko tog pitanja za hrvatske vlasti zakomplicirale, jer je jedan od uvjeta u pregovorima sa EU za otvaranje poglavlja 23, koje se tiče pravosuđa i ljudskih prava, bilo i donošenje Akcijskog plana o konvalidaciji. Za hrvatsku vladu posebno je bilo neugodno što su u međuvremenu radnici srpske nacionalnosti protiv države podigli tužbe tražeći da se njihov status riješi na isti način kao i radnika hrvatske nacionalnosti. Angažirali su i nekoliko odvjetnika da ih zastupaju pred sudovima, a jedan od njih bio je i Petar Miletić, 53-godišnji vukovarski odvjetnik, koji je do srpske agresije na Hrvatsku živio u Vukovaru, ali je kasnije prijavio i prebivalište u Novom Sadu u Srbiji, na Petrovaradinu. Prilično uspješno zastupao je svoje klijente pred sudom, pa su ubrzo neki od srpskih radnika počeli dobivati sporove protiv države, što je značilo da bi i svi ostali mogli ostvariti isto. Budući da je bila riječ o nekoliko tisuća radnika, sve se to počelo pretvarati u veliku i skupu neugodu za državu. Zato je Vlada odlučila problem riješiti pregovorima.

OD 2001. DO SVIBNJA 2007. predstavnici bivših radnika Borova sastali su se s predstavnicima hrvatske vlade 26 puta. Hrvatska vlada je krajem 2005. osnovala radnu skupinu za rješavanje statusa bivših radnika Borova srpske nacionalnosti. Radna skupina više se puta sastala i s odvjetnicima koji su zastupali zaposlenike Borova i počelo se govoriti da bi se mogla postići nagodba, odnosno sporazum. Išlo je to jako teško a pregovori su se ubrzali tek nakon što se u taj slučaj uključio potpredsjednik Vlade Polančec, koji je na taj položaj došao 2005. Njemu je vrlo brzo postalo jasno da bi Vlada mogla mnogo izgubiti ako bi većina radnika Borova tužila državu. Došlo se do procjene da bi država mogla izgubiti čak 200 milijuna kuna.

PREMA TVRDNJAMA predstavnika radnika srpske nacionalnosti, koji su u sve bili uključeni od početka, te inzistirali da se riješe njihovi zahtjevi, do velikog obrata u pregovorima došlo je iznenada 2008., a oni sumnjaju da je u tom preokretu, koji je inicirao Polančec, neku ulogu imao i Miletić. Na sastanku koji se te godine održao s predstavnicima srpskih radnika, predočena im je konačna ponuda Vlade, priznat će im se radni staž, ali ne i otpremnine. Njihov predstavnik Mirko Grahorac i tajnik njihove udruge Savo Davidović kažu da im je ponudu dao osobno Damir Polančec i to riječima: “Ja za nikakve daljnje poslove nemam ovlaštenje, mogu vam ponuditi ovo što mi je dozvolio premijer, a to je da vam se prizna radni staž.” Iako nisu bili zadovoljni ponuđenim, predstavnici radnika morali su pristati na dogovor, jer nisu imali drugog izbora. Tajnik Udruge Savo Davidović objasnio je da radnici u tom trenutku nisu mogli ni pretpostaviti da između Polančeca i Miletića postoji dogovor. "Miletić nam je rekao da ako ne potpišemo nećemo više imati šanse. Pričao je isto što i Polančec, samo drugim riječima. Mogao nam je isto tako reći i da ne pristajemo na lošu nagodbu već da svoja prava možemo ostvariti putem suda. Ali, kad vam i vaš odvjetnik kaže: 'To ili ništa!', pregovori su trajali već pet godina, a zna se koliko traju sudski postupci, što biste vi uradili?" pita se Davidović.

UNIŠTENA TVORNICA Borovo je teško stradalo u Domovinskom ratu i nikad nije obnovilo predratnu proizvodnjuRadnici su stoga potpisali izjavu kojom prihvaćaju priznanje i upis radnog staža, ali se obvezuju odmah povući sve podnesene tužbe i ovršne prijedloge protiv Borova. Već je tada bilo jasno da su izigrani, a nakon događaja koji su uslijedili s uhićenjem Damira Polančeca i Petra Miletića, postalo je više nego očito i na koji su način to izveli. Na pitanje što misli zbog čega je Damir Polančec kasnije Petru Miletiću, koji je bio njihov odvjetnik da ih zastupa protiv države, isplatio pola milijuna kuna za nepotrebnu studiju, Savo Davidović je rekao: “Mogu reći ono što sam čuo na televiziji i pročitao u novinama. I sam odvjetnik Anto Nobilo je izjavio kako je Petar Miletić državi uštedio 80 milijuna kuna plus 8 milijuna kuna za svoju naknadu. Pitamo se zašto nam je čovjek, kojeg smo angažirali za našeg pravnog zastupnika, radio iza leđa. To je lopovluk, brate mili. Mi te plaćamo da zastupaš nas pred sudom a saznamo da ti nisi bio naš zastupnik nego si se nama iza leđa dogovarao s Polančecom. Naplatio je sebe, a 4519 ljudi ostalo je bez otpremnina. Među tim ljudima nisu bili samo Srbi, jer mi se ne vodimo kao Srbi, Hrvati, Mađari, mi smo Borovski radnici. Ali, čak i oni Hrvati koji su imali tu nesreću da se za vrijeme rata nađu u progonstvu negdje drugdje, a ne u Zagrebu, i koji nisu mogli doći na potpisivanje ugovora ostali su bez otpremnina.”

DA STVAR BUDE GORA, ističu i Mirko Grahorac i Savo Davidović, država ih je još jedanput izigrala jer nije proveden ni taj sporazum koji su pristali potpisati. U cijeloj priči, kažu, jasno je da je država na njima htjela uštedjeti, ali onaj kojem najviše zamjeraju upravo je odvjetnik Petar Miletić koji je uzeo novac s više strana. On je od svakog radnika kojeg je zastupao naplatio 400 kuna, od države, odnosno Borova naplatio je 1,3 milijuna kuna, a od Polančeca još pola milijuna kuna za spornu studiju. O cijeloj toj stvari izjavu je Nacionalu dao i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, koji smatra da je njegova stranka napravila za te radnike više od odvjetnika: “Sasvim je sigurno da su Borovski radnici ostvarili samo dio svojih prava, a ni taj dio prava ne bi dobili da nije bilo zastupnika SDSS-a i njihova inzistiranja da se to pitanje riješi. A i nakon toga sve vrhnje pokupio je odvjetnički tim koji je zastupao radnike. Ljut sam jer su odvjetnici dobili novac i iskoristili nevolju tih ljudi i pravne okolnosti, a da smo zapravo sav posao odradili mi. Oni su uzeli novac svakom radniku i još su od države naplatiti to što su zastupali radnike.”

MILETIĆ TO VIDI kao zasluženu naknadu za svoje usluge. On i drugi odvjetnici koji su zastupali radnike po odvjetničkoj tarifi već su ranije dobili znatne honorare od Borova. Primjerice, Miletiću je Borovo u siječnju 2009. isplatilo 1,3 milijuna kuna. Međutim, bilo je to mnogo manje od iznosa od 2,6 milijuna kuna, koliko je Miletić smatrao da treba naplatiti od Borova. On je taj iznos htio naplatiti ovrhom, ali ju je nakon natezanja s Polančecom povukao. Krugovi bliski Miletiću kazali su Nacionalu kako se on nada samo minimalnoj kazni, jer je zapravo samo naplatio novac koji mu po zakonu pripada, ali mu je isplaćen na nepravilan način. Osim toga, isti izvori tvrde da Miletić nije poticao Polančeca da zloporabi svoj položaj i ovlasti, nego je Polančec inzistirao da mu plati što mu pripada, ali na drukčiji način.