U Kabulu sam već preko tjedan dana, ali ništa se posebno ne događa. Moji prvi dani odvijaju se u skučenom prostoru između ureda i spavaonice.

Adaptiram se na rijedak zrak i 1800 m nadmorske visine. Za dobrodošlicu su mi oni iskusniji obećali proljev. Što obećaše to i ispuniše. Otada se vrtim u trokutu između posla, spavaonice i zahoda. Polako ali sigurno širim kretanje.

Zavidno posmatram kapiju na koju ulaze i izlaze domaći i rijetki stranci. Nastojim da upamtim one koji izlaze i s njima se upoznam, kako bi ih nekako nagovorila na zajednički izlazak. Raspitujem se, ali niko mi ne daje odgovarajuću i obećavajuću informaciju.

Nakon više od dva tjedna zatvora (i manje proljeva), odlučujem da je dosta. Primjetila sam da mi se polako uvlači strah u kosti. Vrijeme je da izađem ili ću samu sebe toliko isprepadati vanjskog svijeta, pa Kabula neću nikad ni vidjeti. U mom uredu viđam mnogo takvih spodoba koje svoje dane provode isključivo u sigurnosti ovog malog tijesnog svijeta žaleći se na prašinu, vrućinu nedostatak svježih jastoga....Njihovi dojmovi Kabula su negativni, a njihovo mišljenje o Afganistancima loše.

Ukoliko se ne želim pretvriti u jedno takvo nezadovoljno biće, moram se dokopati vanjskog svijeta po svaku cijenu. Vrijeme je da se ide napolje. Samo kako?

Put dovde sam provela u zatvorenom oklopnom vozilu. Nikada nisam naučila čitati zemljopisne karte, a i da ih znam čitati, kava korist od njih kad ne znam kojim se prevoznim sredstvom koristiti i gdje uopće ići.

Prije nego ću krenuti na put kupila sam nekoliko marama za glavu koje je poželjno nositi vani, ali mi taj modni dodatak zadaje jako puno problema. Čak i kada maramu uspijem staviti na glavu, ona sklizne niz moju kratku kosu bez zadržavanja. Bez marame je veći rizik, to sam već naučila.

Posmatrala sam kolegice Afganistanke kako bih dokučila misteriju fiksiranja marame. Nakon nekoliko dana bezuspješnog posmatranja, odlučila sam pitati za savijet. Tom prilikom saznajem da nije do mene, nego do marame. Kockaste marame su nepraktične i nemogu se dobro fiksirati bez šnala. Sohaila, radio novinarka mi obećava donijeti odgovarajući šal.

Sutradan donosi jedan žuti šal koji mi omotava oko glave. Oprezno se ustanem - šal još uvijek stoji. Okrenem glavu lijevo - još uvijek imam šal na glavi. Okrenem glavu desno i shvatim - uspjeh! Prva prepreka je svladana. Još isti dan odlazim na malu tržnicu unutar baze kako bih kupila šal odgovarajuće veličine. Kupujem jednu žarko narandžastu pašminu. U sobi vježbam umotavanje. Sutra je dan D. Bez obzira na sve, ja izlazim.

I došla je i ta nedjelja. Hrabro sam se uputila prema izlazu pitajući se da li je ovo bila najpametnija odluka. S obziorm da nisam bila sigurna kako točno izlaći, slijedim nekoliko lokalnih novinara prema izlazu. Nakon izlaza je put za pješake okružen bodljikavom žicom, a ulaz za vozila je pun protutenkovskih zapreka. Ugledavam i glavnu cestu - široki makadam na kojem mnogobrojna vozila dižu ogroman oblak prašine.

Još uvijek slijedim lokalne novinare do mjesta za koje se ispostavlja da je autobusno i taxi stajalište. Taksisti se zaustavljaju, a novinari sa kojima sam do tada bila odlaze jedan po jedan. Još uvijek nisam sama na stajalištu. Tu je još nekoliko Afganistanaca koji me iznenađeno posmatraju. Pretvaram se da ne primjećujem njihovo zanimanje. Okružuju me djeca i prose. Uskoro, gomila prosjaka oko mene se povećava i polako počinjem paničariti. Sva sreća, nailazi autobus, pa se prosjaci trude dogovoriti za cijenu i uskočiti.

Autobusi se, naime ne zaustavljaju. Potencijani putnik trči uz autobus dok sa kondukterom pregovara za cijenu. Kada se dogovore putnik ubacuje svoje stvari i uskače.

Pitam se kako ću ja ovo izvesti. Uto dolazi još jedan autobus. Kondukter ugledava mene strankinju, i dovikuje nešto vozaču. Autobus se zaustavlja. Zapanjeni Afganistanci pokušavaju ući, ali ih kondukter odguruje i poviziva mene u autobus. Dajem mu novac - ni sama ne znam koliko. On odguruje nekog momka sa sjedišta i pokazujemi da ja sjednem. U autobusu su osim mene sve sami muškarci. Jedan nosi tovar dasaka, drugi dvije kokoške, a treći uz nogu ima kozu koja zbunjeno gleda oko sebe. Pokušavam zamisliti kozu kako uskače u autobus, ali mi ne uspijeva. Zrak postaje žut. Vozimo u oblaku prašine. Usporavamo nekoliko puta kako bi putnici izašli ili kako bi uskočili novi.

Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje, napokon se zaustavljamo. Svi putnici izlaze, pa izlazim i ja. Nalazim se na velikom kružnom toku, a oko mene zgrade, park i nekoliko restorana. Pokušavam saznati koja je moja trenutno pozicija i saznajem da sam u kabulskom naselju Makroyan. Napokon vanjski svijet!

Na svu sreću, u Makroyanu susrećem kolegu s posla. Da njega ne bi, tko zna koko bih se i da li bih se uopće uspjela vratiti nazad.