Jutros sam htjela pisati o zimskim radostima koje svakog stanovnika Afganistana neizbježno čekaju, prije ili kasnije, ovisno o mjestu boravka ili kvaliteti življenja. Tema jutrošnjeg teksta trebala je biti kupanje u lončiću vode sa naglaskom na pitanje zašto bi se netko kupao u loncu unatoč punom bojleru vode. Međutim, događaj o kojem me je prije nekoliko minuta obavijestio moj suprug doveo me je u blago stanje očaja. Jutros je u teškim mukama preminuo naš agregat.

Agregat smo kupili dva mjeseca nakon našeg dolaska u Afganistan. Iako su nas nagovarali da uzmemo neki kineski agregat pod imenom Tiger, koji je koštao nešto više od 100 dolara, odlučili smo se za luksuznu, indijsku varijantu. I nismo se pokajali.

Susjed koji je kupio rečenog Tigera mogao ga je koristiti za dvije lampe i televizor. Naš luksuzni agregat, iako navodno jednake snage, pored jasnog svjetla svim kućnim žaruljama davao je snagu i frižiderima, računalima i mašini za rublje. U slučaju nužde, te uz mnogo kašljucanja na agregat smo bez većih problema mogli priključiti i bojler i pumpu za vodu te je kupanje u loncu bilo rezervirano samo za maštu.

Kako bi nam sto dulje trajao agregat smo smjestili na počasno mjesto u podrumu. Brižljivo smo ga podmazivali, čistili svjećice i dolijevali gorivo najbolje kvalitete koje se ovdje može naći, a on nas je vjerno služio.

Ali, svemu lijepom dođe kraj i tako je nas mlađahni agregat uslijed godina korištenja oslabio. Najprije smo se odrekli perilice rublja. Naš agregat nije mogao izdržati grijanje vode na 60 stupnjeva, te smo, kada smo željeli oprati veš balansirali sa kilovatima (ili kako se već zove ta jedinica). Agregat smo priključivali direktno na mašinu, neko vrijeme živeći u mraku, riskirajući otapanje frižidera i toplu vodu. Nažalost, agregat je uskoro dodatno oslabio i ostario. Vise nije mogao pokrenuti mašinu ukoliko smo namjestili program na 60 stupnjeva. Prislino smo počeli prati rublje na trideset.

Ukoliko smo odlučili napuniti tank za vodu, morali smo ugasiti hladnjak. Ukoliko smo željeli uključiti hladnjak morali smo isključiti internet. Ukoliko je internet funkcionirao, nije mogao raditi bojler. Počeli smo i stražariti nad stražarima koji su se dokopali blagodati struje. Nama se hrana kvari u frižideru, a oni raspojasano upalili sve sijalice, svoj bojler, radio i TV! Teško zagrijanu vodu u našem bojleru bi potrošili na pranje suđa dok mi dolazeći s posla maštamo o tuširanju.

Svaki dan bili smo prisiljeni donositi teške odluke. Ukoliko se kanta u kojoj držimo prljavo rublje ne može zatvoriti, a ne smrdimo previše, uključujemo mašinu. Ukoliko smo mi prljaviji od veša, uključujemo bojler. Ukoliko imamo nešto važno uraditi, riskiramo smrad veša i nas samih te se odlučujemo za internet. Moj inače uredni muž obustavio je redovno brijanje i sve vise ličio na Afganistanca.

U posljednje vrijeme situacija se dodatno pogoršala. Agregat je kašljao čak i kada bismo upalili noćnu lampu. Tri puta smo ga nosili na servis. Tri puta agregat se vraćao kući i tri puta je opet zakazivao.

Počela je era kupanja u lončiću, te kemijskih čistionica jer mašinu za rublje vise nismo uspjevali pokrenuti ni uz pomoć čarobnih riječi ni uz pomoć čarobnog štapića, a i korištenje pegle je značilo da se svega ostalog moramo odreći.

Danas je bio zadnji radni dan našeg starog agregata čemu su se obradovali susjedi jer im smeta buka.

Ali... novi agregat je također intenzivno crvene boje, a navodno je i duplo snažniji od starog, a buka koju pravi je za nas simfonija. Njegova era tek počinje, tako da još ne znamo šta je sve u stanju učiniti. Nadajmo se najboljem.