Razgovaraju stanovnik Herata, stanovnik Fayzabada i Kandaharac. Prvi kaže: “Mi u Heratu čekamo da dječaku izbiju prve stidne dlake, i onda je spreman za upotrebu, prestajemo kada napuni 20 godina.” Stanovnik Fayzabada sa neslaganjem odmahuje glavom: “Kod nas su dječaci zreli sa 12 godina, a upotrebljivi su do 18. Tad postaju prestari.” Kandaharac sve to sluša, zgraža se, ne može vjerovati svojim ušima. “Ma vi ste stvarno suviše izbriljivi, kod nas je dobro sve sto hoda, od 5 do 55”.

Vicevi od dječacima koji se koriste za zadovoljavanje seksualnih potreba odraslih muškaraca nisu rijetkost u Afganistanu, kao ni priče o homoseksualnosti. Homoseksualnost je, u zemlji gdje se žene smatraju nužnim zlom za osnivanje obitelji, nešto sasvim uobičajeno. Dječaci se zaljubljuju jedni u druge, jer nikada nisu imali priliku zaljubiti se u djevojčicu ili ženu. Često se žene samo radi dobivanja potomstva, a svoju pravu ljubav nikada ne zaboravljaju.

Iako se o svom “bacha busi-ju”, u prijevodu dječaku za igru, nikada javno ne govori, ulice mnogih afganistanskih gradova pune su muškaraca koji se javno drže za ruke. Kultura bacha busija, posebno je razvijena u Badakshanu i Kandaharu gdje se važnost i muškost pojedinih generala mjeri brojem dječaka koji ih okružuju.

Badakshanski paravojni general Nazir Muhamad jedan je od mnogobrojnih ljubitelja dječaka. U gradu Fayzabadu se točno zna koji dječaci su pod njegovom zaštitom. Njegov tip su mršavi i zelenooki dječaci svjetlije puti ne stariji od 16 godina. Da ne bude zabune, i dječaci uglavnom uživaju u pruženoj im pažnji, pogotovo kad po gradu hodaju u najboljoj odjeći ili se šepure u novim novcatim automobilima.

General Fahim, dječake pod svojom zaštitom školuje, a ako požele ici na fakultet i to im plaća. Brine se o njima čak i kada “ostare”, ali tada već pronalazi druge, mlađe. Obitelji ovih dječaka prethodno moraju pristati na ovakav aranžman, a zahvalni pokrovitelj često izdrzava i kompletnu obitelj, sve dok mu je dječak za igru privlačan i zanimljiv.

U mnogim slučajevim, držanje za ruke dvojice muškaraca znak je isključivo prijateljstva i prisnosti, kao uostalom zagrljaji i sočni poljupci tri puta u obraz koji se dijele svakom prilikom. Ako ste muškarac, u Afganistanu ćete biti izvrgnuti i još mnogim drugim neželjenim dodirima. Kada jednom date ruku Afganistancu kako bi se pozdravili i izmjenili uobičajeno “chetorasti – hubasti”, on je neće pustiti tako lako. Držati će je sve dok ne sazna što ste radili taj tjedan, kako vam je rodbina i što ima novo na poslu. Za mnoge muškarce to može biti uznemirujuće. Uznemirujuće je bilo i za mog supruga.

Jednog dana kod nas je došao Chi mega, naš vodoinstalater. Kako dugo nismo imali nikakav kvar, Chi mega nas se poželio. Kada je odlazio, pozdravio je mog supruga uhvativši ga za ruke, a zatim ga tako, za rukicu poveo prema kraju ulice. Moj suprug se pokušao oteti onoliko koliko to pristojnost dozvoljava, ali Chi mega nije popuštao.

Šetnja uz držanje za ruke se nastavila. Kada je vidio da mu nema spasa, moj suprug je počeo trzati i paničnono se okretati tražeći me pogledom. Chi mega ni tada nije popuštao. Sigurno je vodio svog prijatelja niz ulicu veselo mu objašnjavajući nešto na dariju (jedan od lokalnih jezika). Strah pomiješan sa napadom panike u očima moga supruga postajao je sve očigledniji. Ulicom su prošetala patrolirajući i dva policajca iz susjedstva, također se držeći za ruke. Blagonaklono su se nasmješili i Chi megi i mom suprugu.

Tada, vidjela sam, siročić nije mogao više. Chi mega još uvijek nije puštao njegovu ruku, ali je moj suprug odlučno promjenio smjer nazad prema kući i Chi meginom bicklu. Kada su stigli do bicikla, Chi mega je napokon popustio stisak, sočno je poljubio mog supruga tri puta, zagrlio ga i u zagrljaju držao nekoliko sekunndi. Zatim se odvezao na svom biciklu u nepoznatom smijeru. Agonija je završila.

Danas, iako mu je još uvijek neugodno, moj suprug zna, da u držanju za ruke sa nekim muškarcem nema nista loše, iako mu se ona dva policajca još uvijek znakovito smješkaju kad ga vide.