Neke žene vole kupovati cipele. Neke žene ce kupiti svaku torbicu koja im se sviđa. Neke kupuju šminku ili parfeme. Ja kupujuem šalove. Nikada u zivotu nisam nosila šal. U početku sam to neižbjezno pokrivalo za glavu pričvršćivala šnalama i kvačicama. Jednom prilikom sam, u očajanju, upotrijebila i kvačicu za rublje.

Danas, šal je moja svakodnevnica. Naučila sa kako ga učvrsttiti na glavi bez nekih dodatnih pomagala. Čak sam, pored tradicionalnih afganistanskih načina, razvila i nekoliko svojih vlastitih, modernizirajući i prilagođavajući tradicije praktičnosti.

Danas, ja imam preko 60 razlicitih šalova. Šalove od prave afganistanske svile plaćam od 30 do 50 dolara. Ali rijetko. Šalove koje najvise volim nikada nisam platila više od pet dolara i to pet dolara za 2 komada.

Ono što volim više od bilo kakvog šala, je cjenkanje za one najeftinije šalove u mračnim radnjama, jos mračnijih zabitih ulicica Kabula. Moja omiljena radnja se nalazi u naselju Share Naw. Iako je ovo naselje poznato po velikim trgovačkim centrima, nikada šalove ne kupujem tamo. Izmedju Roshan Plazze i Chelse marketa nalazi se “pukotina” u kojoj se smjestilo desetak sitnih suvenirnica. Zašto se te suvenirnice nalaze baš tu, ostaje misterija, jer osim mene i jos dvije Afganistanke tu još nikoga nisam vidjela u kupovini.

Na mjesto smo nabasali sasvim slučajno, dok smo slijedili petogodišnju prosjakinju Ferozu. Mala prevarantica nam je obećala pozirati ukoliko joj damo dseset afghana, a onda je bezobrazno otrčala prije nego što smo uspjeli iz ruksaka izvući foro-aparat. Zašla je iza ugla za koji nismo ni znali da postoji. Mi smo odlučno krenuli za njom – a tada otkriće: male prašnjave radnjice osvjetljene plinskim svjetiljkama ili žaruljama u koje je struju dovodio sitni agregat ispred ulaza. Agregat se pokreće isključivo za zalutale turiste kako bi raskošno osvijetlio robu.

Vlasnik moje omiljene radnje je dvadesetogodišnjak ciji brat šverca “original” pashmine iz Indije. Šalovi u njegovoj radnji izgledaju uvijek isto, a uvijek je bas onaj koji trenutno gledam “najnovijeg dizajna”. Nakon sto sam odabrala šal, cjenkanje otprilike, na nepravilnom engleskom u kombinaciji sa jos nepravilnijim darijem izgleda ovako:

Nepovjerljivo gledam prodavača, pregledavajući šal po treći put sa svih strana: “Koliko košta ovaj šal? Dobra cijena za mene, Ja stalno ovdje kupujem. Man indja (ja ovdje) last Friday buy du shal (dva sala).”

Prodavač, nakon podužeg razmišljanja izjavljuje sa smješkom, siguran da će me sada zeznut: “Hau muč ju vant” (Afganistanski engleski možete razumjeti tek nakon dugog boravka u Afganistanu. Često ga prevodimo novajlijama koji inače izvrsno govore engleski ali ovaj niti razumiju niti se moze lako zapisati)

Ja se ne dam navući na ovaj trik i bezobrazno progovaram: “Aj vant gift.”

“No gift, no gift” u panici odgovara prodavač, svjestan da me nije navukao na višu cijenu. Sada se pokusava izvući i nabija cijenu u nevjerovatne visine: "For ju, maj frend da(10) dolari."

I tada počinjem: “Ako si mi prijatelj ti bi meni šal dao besplatno, a ne tražio tolike pare. Hoćeš li da mi man famili bude gusna (gladna) zbog tebe i tvojih šalova. Ooooo ne mogu vjerovati koliku cijenu si tražio, jadna ja jadna ja. Kako će mi muž to platiti.”

Sve moje rijeći popraćene su dramatičnim hvatanjem za glavu i naricanjem. To sam naučila od Rane, koja mi je pokazala kako se cjenka.

Trgovac odgovara: “Ali to ti je new dizajn. Jučer stiglo iz Indije, to ti je original pashmina. Kad sam bio u Bagramu prošli vikend, Amerikanac platio 20 dolara”

Uhvatila sam ga u laži: “Kako ti je jučer stiglo ako si ga nosio u Bagram prošli tjedan. Osim toga Amerikanci su glupi i bogati turisti. Zar ti ja ličim na glupog i bogatog turista? Svakog petka kupujem kod tebe, a ti meni tako. ”Pri tome, definitivno izgledam kao turist, mozda i glupi, ali prodavač iz pristojnosti šuti.

Dapače sada se, kao, srami: “Dont vori maj frend. Za tebe ovaj sal pet dolara.”

Nova tura mojih samosažaljenja počinje: “ Ma šta pet dolara! Joj jadna ja jadna ja, morat ću kući otici bez šala i šta ću onda. Prošli put si mi prodao tri šala za pet dolara”, bezočno lazem.

Prodavač me zaustavlja: “A ne madama, prodao sam ti du (2) shal za car (4) dolari…”

E tu sam ga čekala: “Jest, du shal za car dolari, a sada mi trazis paindz (5) za jedan, sram te bilo. Evo ovako cemo. Ja cu tebi dati cetiri dolara za dva sala a ti ces meni dati jak(1) gift.”

Svjestan da je to jos uvijek dobra ponuda, prodavač pristaje, a ja kući odlazim bogatija za tri šala. Još malo pa ću i ja otvoriti daščaru i prodavati šalove glupim i bogatim turistima za 20 dolara.