Jutros se lagano zatresla kuća. Dvije rakete su opet pale na naše susjedstvo. Već mjesecima, talibani svojim improviziranim raketama pokušavaju pogoditi rezidenciju generala Fahima koji živi nekoliko ulica dalje od nas. General Fahim je bivši minister odbrane.

Ni general, ni susjedi, ni mi se više ne uzbuđujemo zbog ovih nepristojnih buđenja. Ove rakete su improvizirani leteći uređaji koji po pravilu nikada ne pogode ništa. Talibanske rakete koje padaju na naše susjedstvo do sada nisu ozlijedile nikoga, a i materijalna šteta koju nanesu na neki slučajno pogođeni objekt je minimalna.

Petak je neradni dan u Afganistanu. Nama vikend, a ja sam već budna. Tek je osam sati i moj suprug još uvijek čvrsto spava. S obzirom da ne znam naložiti peć, a ne želim sjediti sama u hladnoj sobi odlučujem ignorirati rakete i još na par sati „ubiti oko“. Ali rakete nisu probudile samo mene. Polako se na noge dižu i susjedi.

Kroz prozore se počinju se uvlačiti zvuci buđenja ulice. Prvo se javlja mula iz džamije u kvartu. Prodornim glasom obavještava okolinu da je raketa opet promašila i da nitko nije stradao. Tada slijedi ezan, nakon kojeg dotični mula nastavlja komunicirati sa vjernicima preko razglasa na minaretu još nekih petnaestak minuta. Razglas je sigurno džamiji donirala neka od susjednih bogatijih država i vjerojatno je vrlo kvalitetan, jer se ne da utišati ni prebacivanjem pokrivača preko glave. Odjednom muk. Mula je završio svoje jutarnje obraćanje vjernicima.

Nakon mule, bude se i vjernici. Ispred naših vrata dva vozača razuzdano isprobavaju sirene svojih automobila. Vozačima se prikljucuje i susjed sa vječno pokvarenom Toyotom Corollom. Izgleda da ju je napokon uspio popraviti, jer je zvuk turiranja motora sve glasniji. Zvuk motora odjednom nestaje. Corolla ce ostati pokvarena jos nekoliko dana.

Ni naš pas ni susjedni psi lutalice ne žele biti nadglasani tim iritirajućim zvukovima, pa počinju lajati iz sve snage. Prolazi pastir sa stadom ovaca, sto još više razdražuje pse. Negdje u daljini se čuje pijetao, a sigurno je tu i neka mačka, jer svi psi sve glasnije i glasnije laju..

Susjedi su upravo poslali djecu u pekaru po svježi naan (kruh). Djeca ne žele ostati dužna psima. Rastjeruju ih kamenjem, a svom snagom lupaju o naša ulazna vrata pokušavajući još vise razdražiti našeg psa, Lunu, dodajući piskutavim glasićima :“Luna Bite, Luna bite“ (Luna grizi)

Kada su djeca prošla, psi su se utišali, ali ne i zadugo. Uskoro, djeca će se vratiti iz pekare sa toplim kruhom, pa će izazivanje pasa ponovo započeti. I doista, Luna u dvorištu pocinje skvičati. Opet joj je Obaid, zločesti sin našeg susjeda, bacio češanj bijelog luka, a Luna ga je, blesača, opet pojela.

I tada, napokon tišina. Tišina koja uskoro narušava škripa drvenih kolica na kojima jedan te isti starac prodaje suho voće: „Hurma, zardalu, kish-mish, dzalhoza..“ i onda ispočetka: „Hurma, zardalu, kish-mish, dzalhoza...“

Čujem djeca kupuju suho voće. Odjednom prodorni pisak. Djeca se veselo smiju. Izgleda da je starac koji prodaje suho voće počeo prodavati i igračke. „Crazy man“ rekao bi naš vozač.

Pištaljka je u našu ulicu dozvala i djecu iz susjedne tri ulice. Netko je donio loptu, koja sada udara u naša metalna vrata i ona veselo, prodorno odzvanjaju.

Moj suprug još uvijek spava pored sve te buke, pa lagano počinjem razmišljati i o mogućim metodama paljenja peći: „Prvo stavim onu kocku za paljenje vatre koju sam kupila kada sam za Božić išla kući na odmoru . Onda stavim male grančice...“

Dok sam još bila dijete na našoj vikendici svijeća je zapalila vodoktolić, pa se ja od tada vatre strašno bojim. Većinu svog života izbjegavala sam dirati šibice i upaljače, ali sad uz obavezne svijeće u kući i nedostatak struje, ponekad se prisilim dotaknuti te nemile predmete.

Ustajem i odlazim do buharija, afganistanske grijalice koja slici našoj bubnjari. Pripremam kocku za paljenje vatre i one male grančice. Otvaram vratašca buharija, a unutra puno pepela. Na ovo nisam bila spremna i o ovome nisam razmišljala. Ne znam gdje se istresa pepeo. Ne znam ni kako ga izvaditi iz unutrašnjosti grijalice. Ne znam ni čime ga izvaditi ni gdje ga poslije staviti. Užas.

Zatvaram vrata buharija, sjedam na kauč i buljim u ugašen televizor. Nemamo struje, nemamo vode, a i hladno je. Sjedim tako nekih desetak sekundi i odlučujem: „Idem probuditi muža.“

Pa i muževi valjda nečemu služe.