Proljeće je stiglo u Kabul. Preciznije rečeno, ovdje je već ljeto. Moj suprug i ja, kao i svi naši susjedi, bacilli smo se na popravljanje štete koju je cijelom susjedstvu nanijela zima.

Stropovi otpadaju, kit sa prozora se ljušti, a na mnogim mjestima, drveni okviri prozora su uništeni.

Pločice koje nam prekrivaju terasu propuštale su vodu cijele zime, pa smo i njih odlučili staviti pod kontrolu. Pozvali smo majstore koji su cijelu terasu ulijepili nekom bijelom masom. Navodno, se ova masa moze isprati vodom. Kako će ta masa, koja se vodom otapa, zadržati vodu slijedeće zime, još mi nije potpuno jasno.

Sobe su okrečene kao i kuhinja. Na kuhinji se doduše ponovo pocela ljustiti boja zahvaljujuci mom dragopcjenom "pretis loncu". Namjeravam ovaj put okriviti loše cijevi, kako bi gazda opet okrečio o svom trošku.

I sve kupaonice u kući su okrečena. Iz gornje kupaonice smo izvadili i tri gnijezda koje su vrijedne grlice vec počele savijati za svoje brojne potomke. Jedno se nalazilo u umivaoniku, drugo je bilo na polici ogledala, a treće se skrivalo u uglu prozora.

Popravili smo i vrata koja se nisu dala zatvoriti i kroz koja su nestašne grlice našle put u unutrašnjost kuce. Zbog ovih vrata, koja su cijele zime klepetala na vjetru, na Ehsanovo veliko zadovoljstvo, povjerovala sam u duhove.

Ono što još uvijek nismo sredili su prozori. Nekako uporedo sa pričom o popravku prozora, moj suprug je postao opsjednut ćuftama. Non stop priča o njima.

U naših sedam godina poznanstva, nikada nije izrazio želju za ovim obrokom od mljevenog mesa koje se savršeno slaže sa pire krompirom, a sad mi je odjednom počeo ličiti na trudnicu koja silno želi bas određenu vrstu hrane i koja o toj hrani neće prestati razmišljati sve dok je se napokon ne najede.

Ćufte. Kako uopce napraviti takvo nešto? Čvrsto sam odlucila da ću skinuti recept sa interneta i jedne prilike obradavoti supruga svojim kulinarskim umijećem. Tajno sam pravila ćufte po različitim receptima. Neuspjesno. Proizvode svojih eksperimenta sam potajno davala psu ili ih pretvarala u umak bolognese. Glupe okruglice redovno bi se raspale u nedovoljno gustom umaku.

Moj suprug jos uvijek nije prestao govoriti o ćuftama. Priču je ponovo započeo jučer, zaključivši kako ce sutra kupiti sedam metara ćufti.

“Ma šta ćeš sa sedam metara ćufti”, panično sam upitala, iznenađeno zaključivši kako se u Afganistanu ćufte prodaju na metre.

“Pa za prozore.”, zbunjeno je odgovorio. „Ma sto ce ti ćufte na prozorima?“, upitah plašeći se za njegovo duševno zdravlje. Bila sam uvjerena da je od teškog afganistanskog načina života potpuno prolupao.

„Da pričvrstim stakla“, odgovorio je, sada već pomalo iznerviran mojim glupim pitanjem. Već sam zamišljala svog pomahnitalog supruga kako ćuftama lijepi prozorska stakla. I to ćuftama napravljenim od sedam metara mljevenog mesa.

Na kraju se ispostavila istina. Ni ja ni moj suprug nismo ludi. „Ćufta“ na lokalnom jeziku dariju znaci „letva“.